Hrvate Hercegovine nisu uništili ni snažni osvajači, pa neće ni plaćenička piskarala

Do tada većinsko katoličko hrvatsko stanovništvo počinje se masovno iseljavati s ovih područja zahvaljujući politici okupatora koja je progonima i velikim nametima onemogućavala normalan život katolicima. Etnička slika BiH sve se više mijenjala u korist muslimana, te pravoslavnih Vlaha koji su se počeli masovno doseljavati nakon okupacije. Osim iseljavanja pojedini Hrvati katolici prelaze na islam i pravoslavlje radi lakšega života. Zahvaljujući svemu ovome prema popisu stanovništva iz 1743. godine u BiH je živjelo svega nešto više od 40 tisuća katolika. Unatoč svemu hrvatski katolički puk uspio je preživjeti sve ove nedaće te se u 19. stoljeću broj Hrvata u BiH višestruko povećao.

Vlast nije mazila Hrvate ni za vrijeme Austro-Ugarske. Nakon toga Hrvate s ovog područja je kao i sve zadesio Prvi svjetski rat, a stupanjem u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevinu Jugoslaviju) zapadni dio Hercegovine je između ostalih posebno bio u nemilosti tadašnje unitarne vlasti.

Onda je došao pakao zvan Drugi svjetski rat. Hrvati ovoga kraja našli su se u trokutu tri totalitarna zla zvana fašizam, nacizam i komunizam. Ovaj rat zavio je većinu hercegovačkih obitelji u crno. U ime „antifašizma“ i narodno-oslobodilačke borbe u Hercegovini se pale crkve, škole, knjižnice, ubijaju se svećenici, učeni ljudi. Jednostavno, željela se izbrisati vjera, povijest, kultura i tradicija jednog naroda.

No i tu ne bi kraj patnjama Hrvata Hercegovine. Komunistička vlast lijepljenjem kolektivne etikete „ustaštva“ držala je zapadnu Hercegovinu u svojevrsnoj izolaciji u svim segmentima. Smišljena politika navodila je stanovništvo ovoga kraja na masovna iseljavanja. Unatoč svemu što se događalo sve od 15. stoljeća hrvatski puk hercegovačkog kraja preživi sve nedaće. Na životu ga je osim snalažljivosti i upornosti najviše održavala vjera u Boga, povezanost s Katoličkom crkvom te pripadnost hrvatskom nacionalnom biću.

Nakon stoljeća tuđinske vlasti došle su i devedesete godine 20. stoljeća. Raspadom komunističke Jugoslavije na prvim demokratskim izborima građani BiH su izabrali svoje političke predstavnike. Velika većina hrvatskog naroda glasovala je za neovisnu BiH vjerujući da je to pravi put za konačno ostvarenje hrvatske ravnopravnosti na ovim prostorima. No, ovaj nesretni narod zadesi još jedan rat. Taj rat je podrazumijevao nova ubojstva, progone i migracije Hrvata. Hrvati Hercegovine nađoše se na bojišnicama od Vukovara do Dubrovnika te od Orašja do Neuma braneći domovinu Hrvatsku kao i svoja povijesna područja u BiH. Na tisuće mladića dade svoje živote, ali pobjeda u ratu nije značila i pobjedu u miru.

Nestanak Herceg Bosne značio je guranje Hrvata u Federaciju BiH s bošnjačkom dominacijom u državi zvanoj Bosna i Hercegovina u kojoj glavnu riječ ima međunarodna zajednica. Potom slijede Bošnjaci, Srbi, a Hrvate se malo toga pita.

Ipak preživjesmo svu ovu nesretnu prošlost, nedaće koje su nas zadesile, ali realnost nije sjajna. U 21. stoljeće Hrvati Hercegovine, kao i čitave BiH, uđoše kao narod koji nije ravnopravan u državi u kojoj živi te narod koji vapi za ljubavlju Hrvatske, zemlje koju smatra svojom domovinom. Tako napaćeni umjesto pomoći, koja nam je prijeko potrebna da bi se izvukli iz sadašnje situacije, iz dana u dan na naš račun stižu optužbe pune mržnje i predrasuda prema Hercegovini i prije svega Hrvatima Hercegovine. Oni koji bi na nama da mogu najradije primijenili apartheid uporno nam nabijaju etiketu primitivizma i ekstremnog nacionalizma. Generalizirajući tako jedan narod upravo oni postaju onakvima kakvima nas žele prikazati. U zadnje vrijeme velik je broj takvih tekstova, a oni stižu iz tri centra, onog zagrebačkog, sarajevskog i što je najžalosnije unutarnjeg – hercegovačkog.

Hercegovci su tim inače „prosvijetljenim“ i „liberalnim“ novinarima i kolumnistima krivi za sve pljačke i nezakonite privatizacije, Hercegovci su najveći nacionalisti, primitivci, a krivi su i kada brane svoj grad od huligana. Naravno, kako bi takvi zaboravili da svaki put Hercegovci odlučuju o ishodu izbora u Hrvatskoj? Zaključak, Hercegovci su krivi za sve - Hercegovci su krivi zato što su živi!

Autori takvih tekstova zasigurno neće napisati nešto o Marinu Čiliću, Mirku Aliloviću, Denisu Buntiću, a neće se zasigurno prisjetiti ni odakle je Antun Branko Šimić.

Oni nas samo znaju proglasiti zadnjim primitivcima i ekstremnim nacionalistima ne vidjevši od svoje mržnje i ljubomore prema Hrvatima Hercegovine ni prst ispred nosa.

Njima je trn u oku ovaj kamen, krš, naše rijeke, planine. Boli ih kada vide na tisuće turista koji hodočaste Majci Božjoj u Međugorje, boli ih kada vide kako je hercegovački čovjek radišan, čvrst i ponosan. Ponosan na svoju vjeru, tradiciju, povijest, kulturu te pripadnost svome narodu.

Poseban trn u oku im je Široki Brijeg, srce hrvatstva. Zbog toga toliko pljuju po ovom gradu i njegovim stanovnicima. Ali, Široki Brijeg je preživio udare tisuća granata i napade mnogih agresora pa će tako preživjeti i rečenice koje ga blate.

Takvima će biti najgore kada shvate da im je sve što rade uzalud jer Hrvate Hercegovine nisu uspjeli uništiti ni napadi moćnih osvajača kroz stoljeća borbi pa ih neće uništiti ni tekstovi plaćeničkih piskarala.

Povijest ispisanu na kamenu ne može uništiti blato koje dolazi s plaćeničkih papira. Blato će nestati, a kamen će ostati tu, čvrst i uspravan kao i Hrvati Hercegovine – svoj na svome!