Hercegovački franjevac Fra Stojan Damjanović: U Ruandi su mi pobunjenici mačetom htjeli odsjeći glavu!

...i krvoprolića građanskoga rata u Ruandi i strašnoga masakra 1994. godine nad jednim cijelim narodom, većinskim Tutsima. Ondje je rat trajao gotovo do 2000. godine. Pod okriljem UN-a uspostavljen je krhki mir, ali nesreće za Ruandu time nisu prestale.

Fra Stojan Damjanović, 62-godišnji franjevac iz zapadne Hercegovine, vikar, domagistar i odgojitelj novaka u visovačkom samostanu, neposredni je svjedok toga strašnoga doba. On je, nakon što su počela krvoprolića 1994. pa nadalje, za vrijeme rada u misiji u srcu Afrike, u DR Kongu (bivši Zair), na rijeci Ruzidi koja dijeli Kongo od Ruande, uz cijenu svoga života i drugih humanitaraca, spašavao Tutse u masovnome egzodusu iz te nesretne zemlje izložene strahovitim pokoljima.

Ubojstvo hrvatskog misionara

U vrtlogu krvavoga ruandskog rata između većinskoga naroda Hutu i manjine Tutsija, koji je odnio 800 tisuća života, a po nekima i više od milijun, i s 3,5 milijuna izbjeglica, fra Stojan je radio u misiji kongoanske nadbiskupije u Bukawi u pokrajini Kiwu, gdje su imali školu, bolnicu, gradili ceste, vodovod, dovodili struju, hranili gladne i pomagali nemoćne.

U tom vrelom podneblju proveo je punih 13 godina (od 11. kolovoza 1986. do 11. kolovoza 1999.). Naučio je, osim službenoga francuskoga, i nekoliko afričkih jezika i sprijateljio se s lokalnim stanovništvom. Čak je drugovao sa sinom jednoga kralja, koji je kasnije studirao u Zagrebu i nakon očeve smrti i sam postao kraljem svoga velikog plemena.

Danas njegova djeca nose imena Stojanove rodbine! Zbog svoje djelatnosti, našeg su misionara pobunjeničke skupine 1999. godine pokušale likvidirati i sasjeći mačetama. Naime, radi zaštite ljudskih života, usudio se u jedno selo pozvati vladinu vojsku. Jedva je spasio živu glavu, dok su poslije drugog hrvatskog misionara, fra Vjekoslava Čurića, mučki ubili u pograničnom dijelu Ruande.

Upravo sada, u ovo vrijeme, nadbiskup vrhbosanski i kardinal Vinko Puljić pokreće postupak za beatifikaciju, proglašenje blaženim, mučenika fra Vjekoslava Čurića, kojemu su misionari u Kongu podignuli dostojno obilježje. Najdramatičnija zbivanja u cijeloj misiji naših i afričkih redovnika zbila su se tijekom spašavanja časnih sestara klarisa iz Runde u Keniju, te odatle u Europu, u Belgiju.

- Klarisama je, a bilo ih je ukupno 18, od Hutua te 1999. godine prijetila sigurna smrt - kazuje danas fra Stojan - samo zato što su potjecale iz suparničkog plemena Tutsija. Uz rizik vlastitih života, iz Ruande smo ih francuskim helikopterom uspjeli dovesti u misiju u Bukawi, pogranični grad u Kongu. Ipak, ni tu nisu bile posve sigurne, pa smo učinili sve da ih prebacimo u Nairobi (Kenija). Ostale su napokon sretno poletjele u Belgiju, gdje je i sada sjedište njihova reda sv. Klare.

Pobunjenici su za sve doznali, pa su mene i druge redovnike tražili i htjeli me namamiti da me ubiju. Čak su me i opljačkali, ali sam im uspio pobjeći. Nažalost, pronašli su našega brata fra Vjekoslava Čurića i ubili ga nasred ulice. Poslije svega proživljenog, napokon sam 8. studenoga 1999. napustio Keniju i sretno se vratio kući. I eto, sada sam s novacima, fratrima i gvardijanom fra Matom Gverićem opet na našemu mirnom Visovcu.

Trebao se oženiti

- U mladosti sam volio sve što i drugi mladi ljudi - dodat će fra Stojan dok razgovaramo u samostanskoj sobi za primanje.
- Imao sam u Münchenu dobar posao, izlazio sam u društvo, bavio se pisanjem i folklorom, u dvadeset osmoj godini htio sam se i oženiti. A onda sam doživio prometnu nesreću i mjesecima bio u gipsu. To je bilo prijelomno. Ispitivao sam sebe i našao da sam određen za nešto drugo. Htio sam postati brat franjevac, ne odmah svećenik, i otići u svijet, u misije. Proveo sam jednu godinu u vlastitoj kušnji i prošao novicijat na Visovcu. Zatim sam otišao u Belgiju i u Bruxellesu učio francuski, te 11. kolovoza 1986., na Svetu Klaru, otišao u Afriku, u tadašnji Zair.

- O svemu tome sada pišem knjigu svjedočanstava, kroniku o sudbinama golemog broja ljudi tih prostranih zemalja, za čija se resursa i danas otimaju velike sile. Morali smo se boriti protiv gladi, bolesti, praznovjerja, vračanja, opće zaostalosti. Ipak, uspjeli smo u misiji osposobiti stotinu odgojitelja za skrb o tisućama sirotinjske djece.

A prošle godine fra Stojan Damjanović se zaputio na dva mjeseca ponovno u Afriku, kada je u Kongu obišao misije i prijatelje koji ga se sjećaju. Stanje u Ruandi danas, zaključuje fra Stojan, tek se nešto popravilo u smislu labavoga mira. Međutim, tamo i sada caruju bolesti, glad i najdublje siromaštvo. I o tome će pisati u svojoj knjizi.

Slobodna Dalmacija