Hercegovačka mlađarija
Pripadnik sam mlade hercegovačke garde te redovito slušam raznorazne komentare i neumjesne prigovore starijih zemljaka. Mene i moju generaciju redovito se opisuje kao razmaženu, buntovnu, ateističku i izgubljenu mladost. Možda se karakteristike i poklapaju s istinom...U moru silnih putokaza - lagano se gubimo. Pretvarajući Boga, cijelu nebesku hijerarhiju i etičke norme u nama slične te, samim tim, prihvatljive spodobe i zakone - postajemo ateisti. Materijalizam je uzeo svoj krvavi danak, a raju više boli ćošak za kategoričkim imperativom ili Euripidovom upotrebom "deusa" iz stroja.
Paradoks našeg današnjeg vremena je što imamo sve veće i veće kuće, ali kraće živce. Izgrađujemo sve šire i šire putove, ali pogledi na svijet su nam sve uži i uži. Propagiramo toleranciju, ali uopće ne toleriramo one drugačije. Ne zarađujemo, puno trošimo - ništa nemamo. Govorimo previše, volimo prerijetko i mrzimo prečesto. Prije sto godina morali smo mrziti Židove, prije pedeset crnce, a evo danas nije dobro biti - musliman ili, šta-ja-znam, Damir Polančec.
Naučili smo kako preživjeti, ali ne i kako živjeti. Iako se nameće pitanje postojanja pa čak i stvaranja alternative - i prije pomisli na samu akciju dižemo ruke i od sebe i od naše stvarnosti. Elem, zaglibili smo.
No, mi, mladi, nismo homogena grupa nego skup pojedinaca s vlastitom osobnom strukturom. Iako se iz mase uvijek izdvoji nekolicina sposobnih mladaca, "staračka" generalizacija ubija svaki pokušaj aktivacije. Opet s druge strane... Stariji ne mogu objektivno govoriti o mladima. U vaše vrijeme mladost je završavala poslije mature; danas se mladost proteže sve do tridesetih godina.
Nakon tridesete svi oko sebe podižu zidove: nakon nekoliko nesretnih ljubavi, žene bježe od opasnosti, izlaze s impotentnom geruzijom koja im ulijeva sigurnost i odijeva ih u krzno. Muškarci više ne žele voljeti: mučno stečeni novac odlazi u ruke mostarskih prostitutki. Svatko je na sebe navukao oklop i više nikad ne želi ispasti smiješan ili nesretan. Žališ za godinama kad ljubav nije toliko boljela.
Kad si imao šesnaest godina, izlazio si s curama i nogirao ih ili su one tebe bezopasno napucavale; sve bi bilo gotovo u dvije minute. Znao si da će doći druga. Znao si da život neće prestati s tim. Zašto je onda, poslije, sve postalo tako važno? Logično bi bilo da je obratno: u adolescentnoj dobi drame, a lakoća u tridesetima. Ali to nije slučaj. Što ste stariji, to ste osjetljiviji. Mladost neprimjetno oblači halju starosti te razbijajući sva zrcala spušta veo prolaznosti na svoje oronulo lice.
Vama, starijima, nemoguće je o nama neutralno govoriti ili pisati. U nama vidite sebe. U nas kopirate svoje strahove, razočaranja, frustracije i ideale iako mi s vašim idealima nemamo ništa. Mi smo robovi vaših navika te loših i promašenih tradicija. Uporno prigovarate kako se mi ne želimo uključiti u društvo - u taj vaš privatnih svijet, ali odrasli su ti koji ne žele prihvatiti svijet mladih u svoju kulturu. Mladi su onakvi kakav je svijet. Za sve što ne valja vi ste odgovorni. Ovakvo stanje ste vi stvorili. Zbog svega ovoga nemojte u svojim predizbornim pamfletima nabrajati koliko se mladih ljudi iselilo ili ubilo. Jer vi ste za to krivi. Popis iseljenih ili ubijenih mladih je vaša optužnica.
Uvijek govorite kako smo mi budućnost ali nam uporno krijete sadašnjost. Mnoštvo mladog življa je napustilo državu, a želje su za napuštanjem broda koji pluta i dalje snažno izražene.
Lako je moguće da na njemu ostanu tek raspikuće i poltroni. No nitko ne želi priznati krivnju.
fra Dalibor Milas | Naša ognjišta
Vezani članci