FOTO Veliko arheološko otkriće u Hercegovini. Otkriven izgubljeni Ilirski grad
Gledajući širi prostor Zapadne Hercegovine, s obzirom na prisutnost i brojnost prapovijesnih lokaliteta koji sadrže neistražene kamene građevine, zidine, hramove, palače, ceste, pa i prave izgubljene gradove, možemo slobodno reći kako se s ovakvim bogatstvom ponajviše ističe šire područje Gruda na krajnjem jugozapadu Hercegovine kojeg s pravom možemo nazvati i zapadnohercegovačkim arheološkim Eldoradom. Razmatrajući razloge zbog kojih je u ovolikoj i ogromnoj mjeri bujao prapovijesni život na grudskom području, vrlo lako možemo uvidjeti da su tome pridonijeli neki osnovni prirodno-resursni, ali i geostrateški elementi.
Pa se tako između ostaloga ovdje nalazi, i to na krajnjem jugu općine Grude, jedan fantastični, veliki, pa i s obzirom na prirodno okruženje, spektakularni, izvor rijeke Tihaljine, odnosno samog Trebižata, zatim dio doline s tokom ove rijeke nizvodno od izvora, pa onda nadalje tu je vrlo plodno poljsko područje oko Drinovaca, pa sve do Gruda, kao i u pravcu prema Imotskom poznatije kao Imotsko-Bekijsko polje u kojem se pak kod samog sela Drinovci nalazi također jedan prirodni fenomen, tzv.jezero Krenica, koje nikad ne presušuje, te koje je samim time još od davne prapovijesti predstavljalo važan izvor pitke vode za čitavo okolno stanovništvo. Svi ovi razlozi, kao i još pogodnost klimatskih prilika s mediteranskom klimom pogodnom za sadnju loze, maslina, voća i povrća, ali isto tako i vrlo važan, još od davnina, geostrateški položaj područja Gruda koje se nalazi na sjecištu još drevnog, prapovijesnog i predrimskog puta od doline Neretve tj.drevne Narone pa do doline Cetine i sve do drevnog megalopolisa Salone kod Splita, predstavljali su neporecivo važne razloge prapovijesnog značaja ovog prostora. Sukladno rečenom, svi ovi faktori, i ovako značajan položaj proishodili su tome da je još od mlađeg kamenog doba, a pogotovo u brončanom dobu, te sve dalje u kontinuitetu, čovjek na ovom, grudskom, području intezivno živio i razvio jednu osebujnu kulturu, ali ne samo kulturu već i jednu pravu izgubljenu i zaboravljenu civilizaciju koja je na širem grudskom prostoru ostavila na stotine, danas totalno izgubljenih, gotovo nevidljivih, u gustim šumama zaraslih, te po padinama i vrhovima brda, rasutih prapovijesnih građevina od kamena, koje na mnogim mjestima predstavljaju prava monumentalna dijela prapovijesnog i ilirskog graditeljstva. Ili drugim riječima ovakva mjesta predtstavljaju izuzetno vrijednu kulturno-povijesnu graditeljsku baštinu koju su nam i koju su svim gruđanima, njihovi preci ostavili u naslijeđe, no međutim koja je danas, kako od javnosti, tako i od struke, u potpunosti zanemarena, zaboravljena, gurnuta pod tepih, te posve neistraženaDa je tome tako, pokazali su vrlo brojni terenski obilasci svakog kutka grudske općine, izvedeni od autora ovog bloga, u kojima su razotkriveni brojni ostaci pravih prapovijesnih monumentalnih građevina, najčešće u vidu impresivnih megalitskih ili kiklopskih zidina, zatim ozidanih, gomilama sličnih, no pravih drevnih kamenih hramova, palača, zatim drevnih predrimskih, tj.ilirskih kao i antičko-rimskih kamenih cesta, ali i čitavih nepoznatih gradina, gradinskih kompleksa, pa i pravih protourbanih prapovijesnih naselja, ili drugim riječima rečeno - drevnih gradova. Upravo, jedno takvo mjesto, jedan u potpunosti nepoznati, kako široj javnosti, tako i domaćoj struci, arheološki lokalitet na kojem se nalaze, po svemu sudeći ostaci jednog pravog ilirskog grada, od strane autora otkriven je nedavno na krajnjem jugu područja Gruda, jugoistočno od sela Drinovci, na širem prostoru brda Petnjik ponad već spomenutog fascinantnog izvora Tihaljine u Peć-Mlinima.
Područje Drinovaca iznad izvora Tihaljine - perfektno mjesto za razvoj drevnog grada i prapovijesni život
Da je upravo sami prostor iznad upečatljivog vrela rijeke Tihaljine predstavljao, još od najdavnijih vremena, perfektno mjesto za život prapovijesnog čovjeka, neporecivo pokazuje, također jedan prelijepi prirodno-geološki fenomen - tzv.Ravlića pećina koje se nalazi gotovo neposredno iznad izvora, otprilike na sredini padinske visine kod prevoja prema zapadu. No, iako je riječ o geološko-geomorfološkoj prirodnoj pojavi, Ravlića pećina prema mnogima predstavlja jedno od najznačajnijih arheoloških nalazišta u Hercegovini. Upravo su arheološka, i to detaljnija, istraživanja koja su se vršila u ovoj pećini, uz obilje pronađenih raznoraznih pokretnih artefakta među kojima je najviše ostataka keramičkih posuda, potvrdila da najstariji kulturni slojevi tj.doba kad je čovjek nastanjivao ovu pećinu, a time i ovaj čitav prostor, seže još u mlađe kameno doba ili neolitik, i to gotovo od 6000 god.pr.Kr. Nadalje, ova istraživanja su pokazala da je čovjek nastanjivao, i posjećivao u kontinuitetu ovu špilju tijekom čitavog neolitika, ranog brončanog doba pa sve do posljednjih faza ranog brončanog doba. Kompletne i brojne podatke o arheologiji ove pećine mogu se pronaći u knjizi - monografiji; B.Marijanović (2012): Ravlića pećina, prapovijesno naselje. -Franj.arh.zbirka, Matica Hrvatska, 230 str., Mostar. No, unatoč ovom prošlom detaljnom arheološkom istraživanju isključivo prostora same Ravlića pećine, njena šira okolica gotovo da nije 'dirnuta' od struke u smislu detaljnijih istraživanja ostalih prisutnih prapovijesnih nalazišta, pogotovo onih koja se odnose na gradinska naselje, kao i vangradinska naselja brončanog i željeznog doba. Ovakva slaba istraženost okolice Ravlića pećine pogotovo je još više začudnija gledajući kakve prirodne resurse i sve ostale faktore posjeduje upravo ovaj prostor, a koji su potrebiti za razvoj jednog prapovijesnog naselja, gradine, pa i pravog prapovijesnog i ilirskog grada. Dakle, bez ikakve sumnje prostor koji je upravo iznad izvora i iznad pećine uključujući brda s obje strane doline i izvora, kao i plato ponad sjeverne strane doline Tihaljine, ima jednostavno savršene preduvjete za formiranje jednog vrlo značajnog prapovijesnog naselja, a to je dakako u prvom redu jaki izvor ustvari veliko krško vrelo Tihaljine, zatim plodna zemlja uokolo rijeke te na platou prema Drinovcima, zatim velike površine šume, kvalitetni kamen za gradnju, te istaknuti geostrateški brdski vrhovi poput Maliča i Petnjika s kojih se može perfektno kontrolirati i čitav jugoistočni dolinski dio gotovo sve do Čapljine i drevne Narone, ali i s druge zapadne i sjeverozapadne strane čitavo Imotsko-Bekijsko polje s jasnim pogledom koji seže sve do zapadnog kraja Imotskog polja na području sela Proložac, kao i sjeverno u pravcu današnjeg Posušja i planine Zavelim. Dakle, ovdje je prisutno jedno vrlo važno arheološko nalazište pozicionirano na perfektnom položaju na kojem se kriju, nedavno razotkriveni ostaci brojnih kamenih monumentalnih građevina i objekata izgrađenih u suhozidnoj ciklopskoj tehnici od ogromnih poligonalnih klesanih kamenih blokova. Ilirske stanovnike, koji su izgradili ove monumente možemo slobodno smatrati pravim drevnim kiklopima budući da je upravo i porijeklo starogrčkog mita o kiklopima najvjerojatnije vezano za pradavne susrete tijekom neolitika i rane bronce drevnih predgrčkih moreplovaca upravo s narodima koji su tada obitavali uzduž istočnojadranske obale i koji su se bavili stočarstvom uz svoja pećinska staništa o čemu postoje i znanstveni radovi na internetu: LINK
A kao dodatnu pogodnost, koja je izuzetno pogodovala kamenom graditeljstvu prapovijesnog stanovništva, možemo spomenuti geološku podlogu ovog terena na način da su na brdskoj površini i platou sa sjevernih strana ponad izvora i doline rijeke, prisutni jako dobro uslojeni tvrdi i kompaktni vapnenci te dolomiti koji na brojnim mjestima gdje sadrže fine ravne i velike slojeve debljine između 30 cm i jednog metra, su činili izvanredne poligone već napola gotovih kamenih blokova za zidanje, jer ih je dovoljno bilo odlamati samo po prisutnim pukotinama okomitim na ravnine slojeva. I upravo od ovakvih prirodnih kamenih blokova, naknadno ih precizno isklesavavši, domaći Iliri su najvjerojatnije tijekom kraja rane i moguće tijekom srednje bronce tj.brončanog doba, uzduž velikog dijela površine brda Petnjik, kao i istočnog nižeg dijela na platou, izgradili čitav niz megalitskih građevina, među kojima su neke zasigurno predstavljale prave palače, neke pak hramove, neke nekropole ili monumentalne grobnice, a neke reprezentativne zidine koje su štitile posebne prostore sa svetištima, hramovima, ili pak nastambama višeg staleža.
Obilazeći širi prostor s istočno strane izduženog piramidolikog brda Petnjik, posve neočekivano, autor bloga je razotkrio prvo jedan omanji gradinski kompleks ili manju prapovijesnu gradinu koja je obrubljena sa kamenim u većem dijelu, pravim megalitskim bedemima. No, obilazeći dalje ovaj teren, zamijećeno je da je ovdje riječ o jednom dijelu puno većeg kompleksa, odnosno da se radi o samo jednom zasebno utvrđenom prostoru, u kojem su na još veće iznenađenje otkriveni pravi monumentalni ostaci megalitskih izduženo pravokutnih građevina, između kojih se nalazi poput malog trgića jedan zaravnjeni prostor kroz koji se ide dalje u drugi dio ovog drevnog suhozidnog kompleksa prema južnim i zapadnim stranama. U trenutcima pronalaska ovih monumentalnih zidova, do kojih se došlo uz veliki fizički napor praćen grebanjem odjeće i kože budući da su gotovo kompletni, a posebice najmonumentalniji dijelovi ovih građevina i zidova s najvećim kamenim blokovima, u potpunosti zarasli i obrasli gustom bodljikavom grmolikom vegetacijom i gustim drvećem, koje je trebalo raskrčiti i razmaknuti kako bi se samo ugledale monumentalne sekcije i veliki klesani blokovi. Prateći tako prvi pronađeni, jasno vidljivo, prastari monumentalni zid, ustvari kiklopski zid, poprečne širine oko jedan i pol metar s vanjskim licima od velikih klesanih poligonalnih i četvrtastih blokova, pred očima je se ukazala prva razlučljivo planski izgrađena pravokutna građevina koju navedeni kiklopski zid pravokutno zatvara sa vanjske strane, a isto tako i drugim identičnim megalitskim zidom i sa unutarnje strane. Promatrajući ovu građevinu, u potpunosti obraslu gustim grmljem sa djelomično obrušenim vidljivo prastarim, ali monumentalnim zidovima od ogromnih kamenih blokova prekrivenih mahovinom, smještenu unutar guste šume, s također po šumskom tlu i okolo razbacanim i obrušenim velikim pravilno klesanim blokovima, doživljava se jedan neopisiv avanturistički uzbuđujući osjećaj u kojem kao da se nalazite pred tek otkrivenim drevnim kamenim gradom negdje u džunglama Latinske Amerike. A ovom uzbuđujućem osjećaju otkrivanja nečeg totalno nepoznatog, ustvari izgubljenog drevnog kamenog grada, još više pojačava spoznaja i uvid da se pred vama nalaze ostaci monumentalnih zidova i građevina iz prapovijesnog perioda, što znači dosta starije negoli su to drevni latinoamerički gradovi koji službeno datiraju iz srednjeg vijeka, pri čemu još veći osjećaj budi i sama spoznaja da se ovdje radi o ostacima jedne prave izgubljene Ilirske civilizacije, koja još uvijek danas u arheološkom svijetu, odnosno kod domaćih arheologa i povijeničara predstavlja jedan potpuno nepoznat i nepriznati pojam, no naravno pojam koji se sada sve više i više rasvjetljava kao jedna nepobitna povijesno-arheološka činjenica ovog prostora. Razmatrajući položaj i prostorno-arhitekturalne osobitosti ovih prvotno pronađenih megalitskih građevina, jasno se otvara jedna slika izvorno fino uređenog i izgrađenog rastera, tj.građevinskog kompleksa koji se sastoji od vanjskih i unutarnjih megalitskih bedema, pri čemu vanjski bedemi samo uokviruju ovaj poseban prostor, dok unutarnji bedemi imaju višestruke forme u vidovima terasastih pregradnih bedema, bedema koji čine zidove pojedinih unutrašnjih objekata pravokutnog oblika, te zasebne više reprezentativne sekcije ili pak zasebno postavljene velike megalitske kamene blokove, najvjerojatnije u kultnim svrhama. Posebno vrijedne uvide odnosno otkrića predstavljaju oni dijelovi bedema gdje se kristalno jasno zapaža korištenje pravih znalačkih i drevnih masonskih zidarskih vještina gdje su vidljivo ogromni kameni blokovi planski prema nacrtima ili naputcima glavnih arhitekata klesani vrlo vješto na priležnim stranama, pri čemu su takvi ogromni višestranični ili poligonalni blokovi slagani međusobno unutar bedema sa minimalnim spojnim linijama ili sljubnicama. Ova gradnja osim što je, s obzirom na to da je riječ o drevnoj prapovijesnoj gradnji, vrlo impresivna, ona na pojedinim sekcijama ovog kompleka predstavlja i pravu atrakciju, odnosno potencijalnu atrakciju. Riječ je o pronađenim sekcijama zidina u kojima se tek pri vidljivom dnu, koje nije pravo dno, već je formirano urušavanjem brojnih kamenih blokova s vrha zida, nalaze vidljivi najveći odnosno najmonumentalniji klesani kameni blokovi, što sve skupa ukazuje na to da kad bi se ove sekcije zidova iskopale ili bar zamislile 'iskopane', do svoje izvorne baze, pred očima bi bio jedan fantastičan prizor vrlo atraktivnih kiklopskih zidova po svojoj arhitekturi mjerljivih s općepoznatim kiklopskim zidom ilirskog grada Daorsona, te s ostalim poznatijim prapovijesnim megalitskim zidovima kao što su Purkin kuk, Aserija, Varvarija, Medun, Zvonigrad, Tor, Sv.Erazmo kod Ohrida i drugi.
U okviru zamijećenih arhitekturalnih osobitosti, također vrijedi spomenuti i jedan otkriveni dio megalitskog zida, onoga koji se nalazi na vanjskoj strani ovog kompleksa, u kojem se na vršnom dijelu zida nalazi jedan uistinu preogroman kameni blok koji je djelomično klesan i vještački pomjeren i postavljen na ovaj gornji dio zida. Riječ je o jednom od najmasivnih blokova koje je autor ovog bloga zamijetio na svim gradinama zapadne Hercegovine, koji ima dužinu veću od 3 metra, s visinom oko 1 metra, te koji je uspravljen i dužinski položen na najgornji red zida. Ovaj razotkriveni vanjski megalitski zid inače po svojoj strukturi predstavlja pokazatelj drevne vještine zidanja budući da se nalazi, odnosno izgrađen je na rubu padine direktno na prirodnoj stijeni ili živcu s maksimalno preciznom uklopljenošću tako da na prvi pogled sve skupa izgleda kao jedna ogromna prirodna stijena. Ovo neosporno govori kako su drevni Iliri koji su gradili ovaj zid, nešto vrlo slično južnoameričkim Inkama i čuvenom gradu Machu Picchu-u, jako duboko poštivali prirodni izgled stijena i čitave prirode, te su gradeći kamene zidove s njima samo nadopunjavali i veličali prirodni krajolik. Nakon razotkrivanja čitavog niza prethodno spomenutih megalitskih građevina, zidina i objekata, u nastavku obilaska terena na istočnijem nižem predjelu Petnjika te na još istočnijem platou, na još veće i neočekivano iznenađenje otkrivena su još tri do četiri rastera odnosno građevinska kompleksa s gotovo identičnim formama megalitskih zidina, te vrlo sličnim monumentalnim građevinama. Pa je tako jedno posebno uzbuđujuće otkriće predstavljao, u gustoj gotovo neprohodnoj šumi unutar jedne recentnije ograđene vrtače, gotovo potpuno skriveni pravi monumentalni bedem, ustvari jedna megalitska građevina s nevjerojatnim megalitskim portalom ili ulazom u ovaj ozidani kompleks. Naime, probijavši se mukotrpno uz razgrebavanje ruku kroz neprobojno raslinje prateći urušeni prastari megalitski bedem s dva lica širine između 1,3 do 1,5 metra, uloženi teški fizički napor gotovo da biva zaboravljen nakon što je se pred očima ukazao jedan poput ogromnog stećka monumentalni visoki izduženo četvrtasti kameni blok koji je predstavlja jednu stranu ulaznog dijela ili portala. Nevjerojatnu uzbuđujuću nadopunu osjećaja pridodaje gusta zelena šuma na čijem se dnu ovo nalazi. Obilazeći bočne strane ovog monumentalnog portala pred očima su se ukazali na dnu izvirujući ukopani ogromni klesani kameni blokovi, i nastavak megalitskog zida od druge strane portala s dva vanjska lica od ogromnih klesanih blokova. Cijeli vidljivi prizor davao je impresiju vrlo sličnu utisku zidina s pojedinih megalitskih gradina kao što je Zvonigrad kod Pologa, budući da se upravo identično kao na Zvonigradu i ovdje nalaze posve ukopani i zatrpani najmonumentalniji dijelovi zida. A da ovi pronađeni drevni megalitski objekti nisu ni blizu jedini na ovoj lokaciji pokazali su idući autorovi obilasci šireg područja pri čemu je na jednom dijelu platoa pronađen nevjerojatan monumentani bedem koji pravokutno zatvara jedan zaseban zaravnjeni, vjerojatno drevni sveti prostor. Ovaj bedem koji je u izgrađen u identičnom arhitekturalnom stilu s identičnim vidljivim ostacima što ukazuje da je riječ o istovremenoj konstrukciji jednog većeg kompleksa, između sviju ranije snimljenih, sadrži možda i najbolje te najprofinjenije obrađene velike poligonalne kamene blokove. Također kao i u prethodnim slučajevima, i na ovom bedemu jasno je vidljiva drevna starost i arhaičnost gradnje, s brojnim sa strane obrušenim klesanim megalitskim blokovima, te što je možda najznakovitije jasno uočljivim uz dna vanjskih lica bedema tek malo izvirujućim ukopanim redom najmonumentalnijih vješto klesanih velikih blokova. Kako bi se još bolje uvidjela ova karakteristika, ali i naslućujuća još veća monumentalnost ove građevine, autor je na nedevastirajući način golim rukama na par dijelova s vanjske strane zida polomio i uklonio jako zaraslu vegetaciju, te rukama razmakao pri dnu obrušene manje kamene komade, nakon čega je se ukazao jedan vrlo fascinantan prizor izvornog izgleda i vještine megalitskog sklopa ovog drevnog bedema. Već samo pogled izbliza uz popratno fotografiranje ovih vidljivih dijelova zida nemjerljivo su doprinjeli jednom potpunijem i sasvim novom, uvidu u arhitekturalne karakteristike ovog autohtonog prapovijesnog megalitskog ili ciklopskog stila zidanja koje je u idućem poglavlju po prvi puta detaljnije opisano, definirano i imenovano kao 'Ilirski monumentalni stil' megalitskog graditeljstva. A da je čitava okolica ovog monumentalnog objekta bila izvorno planski 'izmodelirana' i pregrađena, pokazao je naknadni obilazak okolno prostora, pri čemu je se neposredno sa jugoistočne strane megalitskih zidova navedenog objekta, razotkrio fino ozidani pristupni prilaz s nekim vrstama stepeništa prema ulazu u građevinu. Nadalje, još malo distalnije od ovog pristupnog dijela, u poprečnom smjeru na njega postao je razlučljiv jedan izduženi oko 5 m i više širok zaravnjeni prostor koji prema svemu sudeći predstavlja jednu od drevnih ulica u sklopu ovog prapovijesnog kompleksa, odnosno ilirskog grada. Osim toga, na čitavom platou i po padinama Petnjika razotkriveni su brojni terasasti pregradni zidovi, ozidani odijeljci i kao nekakvi oblici svojevrsnih kvartova, ali isto tako i brojne veće ili manje grobne gomile. U okviru zapaženih pojedinosti potrebito je također spomenuti i to kako je pored nekoliko megalitskih građevina na zaravnjenijem tlu pronađeno dosta vidljivih ostataka tzv.kućnog lijepa, odnosno pečene zemlje koja upućuje da su na tim dijelovima nedvojbeno stajale drevne nastambe ili prapovijesne kuće napravljene od pruća, granja oblijepljenih pečenom zemljom i glinom. Posebno zanimljive građevine otkrivene su obilaskom i najvršnijeg dijela Petnjika s prisojne strane samog vrha, gdje je također otkriven jedan prapovijesni naseobinski raster s megalitskim građevinama. Unutar ovog najvršnijeg kompleksa posebno iznenađenje predstavljala je razotkrivena jedna oveća vidljivo prastara ili arhajska građevina kružno-četvrtastog oblika. Naime, obilaskom i pregledom ove građevine, kuće, palače ili svojevrsnog prapovijesnog hrama, ustanovljeno je to da je s čitave gornje strane ovaj objekt otprilike kružnog oblika, dok je na južnoj strani otkriven ulaz u građevinu, no međutim s bočnih strana ulaza vidljiva je proširena predulazna gradnja s četvrtastim zidanjima, tj.s dodatnim vanjskim kamenim zidom koji se pravokutno povija. A osim ovoga, još uniže ispred ulaza zamijećeno je da je čitav predulazni dio od juga podzidan u obliku svojevrsnog stepeništa. Naravno, čitava ova građevina na prvu izgleda poput oveće gomile u sredini udubljene ili urušene, no već malo pomnijim pogledom izbliže kristalno jasni postaju izvirujući drevni zidovi građevine koji su izgrađeni od velikih slabije do ponegdje malo bolje obrađenih kamenih blokova. Najveći i najmonumentalniji blokovi zamijetljivo se nalaze u bočnim stranama ulaznog dijela na donjem dijelu građevine, gdje ispod onih na površini između naslaga nataložene zemlje i trave proviruju bazični najveći blokovi. Da, misterioznost ovog objekta bude još veća, pobližim pregledom urušenih bedema ove građevine i to točno po bedemima i uz njihove rubove zamijećeni su brojni ostaci kućnog lijepa odnosno pečene zemlje kojom je drvena građa od debala i debljih grana bila slijepljena uz kameni obzid. Drugim riječima rečeno ovo otkriće pečene zemlje uz bedeme ovog objekta nedvojbeno ukazuje da se radi o jednoj prastaroj prapovijesnoj, gotovo sigurno brončanodobnoj, građevini koja je imala oblik nešto poput kružne velike kuće sa slamnatim krovom i drevnim gornjim dijelom, te donjim dijelom od velikih složenih kamenih blokova. No, iako na prvi pogled ova činjenica pomalo ukazuje kao da je riječ o 'jednoj' drevnoj kući, malo širi pogled na prostorni položaj ovog impresivnog objekta pri čemu je vidljivo da se nalazi na središnjem gornjem dijelu jedne oveće terase koja je ustvari u cijelosti umjetno formirana budući da je na njenom donjem dijelu pronađen vidljivo prastari podzid, govori to da bi se u ovom slučaju moglo raditi o jednoj prapovijesnoj građevini posebne i specijalne namjene, pri čemu bi moglo biti riječi ili o drevnom brončanobnom hramu, drevnom svetištu, grobnici, ili pak o svojevrsnoj palači. Nesumnjivo je da kombinacija kružnog i pravokutnog zidanja, s izvanjskim pristupnim širokim ozidanim prilazom, jasno pokazuje da nije riječ o tek tako 'običnoj' građevini već o posebnijoj građevini neke druge specijalne namjene. Uokolo ovog objekta, također su pronađeni ostaci sličnih suhozidnih no dosta manjih objekata. Jedan razotkriveni objekt je ipak malo reprezentativnijeg oblika s nešto većim gabaritima zidova koji su malo očuvaniji, pravog megalitskog karaktera, pri čemu imaju dva lica te poprečnu širinu oko 1,3 do 1,5 m, dok čitav objekt ima u tlocrtu izduženi pravokutni oblik sa posebnim ulazom sa strane. Sve zapaženo, pronađeno i snimljeno upućuje na zaključak kako je ovaj kompleks izgrađen nakon prve faze rane bronce, tijekom srednje bronce, te vrlo vjerojatno prije početka kasne bronce. Dakle, na ovom prostoru nalazi se jedan relativno prostrani izgubljeni ilirski grad iz brončanog doba, koji je imao brojne nastambe, razdijeljene kvartove, ulice, nekropole, svetišta, obore za stoku, skladišta raznoraznog materijala i druge konstrukcije. Nažalost, ili možda pak na sreću, većina ovih prapovijesnih kamenih građevina su danas naizgled gotovo nevidljivi i teško razlučljivi jer su unazad par stotina, pa i konstantno od ranog srednjeg vijeka do danas, u potpunosti pregrađeni novijim suhozidima pri čemu su najvećim dijelom totalno sakriveni unutar gustih šumaraka izraslih u tim novije ograđenim površinama. Ova činjenica s obzirom na autorov direktni uvid na licu mjesta, nedvojbeno je pokazala da se unutar ovih šumovitih dijelova posve sigurno krije još megalitskih građevina, ostataka kiklopskih zidova i raznoraznih građevina građenih od velikih pomno klesanih kamenih blokova. Sagledavši sveukupno sve razotkrivene megalitske građevine na ovom lokalitetu s obzirom na njihov prostorni položaj i međusobni prostorni odnos, moguće je čitav ovaj arheološki lokalitet podijeliti na gornji i donji grad.
Naravno, kao i za većinu dosad objavljivanih novootkrivenih gradinskih lokaliteta u Hercegovini, i za ovaj vrijedi činjenica da nikad dosad nije istraživan, te da domaćoj arheološkoj struci predstavlja i predstavljao je u potpunosti jednu veliku nepoznanicu usljed čega o ovom arheološkom lokalitetu nema niti slova nigdje, niti u knjizi sa službenim registrom arheoloških lokaliteta u BiH, Arheološkom leksikonu BiH, ali niti u bilo kakvoj drugoj literaturi ili radu. I ponovno, kao i za masu drugih dijelova zapadne Hercegovine, onaj tko je najviše terenski istražio ovaj širi dio terena jest istraživač Petar Oreč iz Posušja koji je ustvari i glavni pronalazač i otkrivatelj, danas u arheologiji dobro poznate tzv.Posuške kulture iz ranog brončanog doba. Upravo je on, obilazio i istraživao šire područje Petnjika pri čemu je na njegovom, ali pak zapadnijem kraju na brijegu Mali Petnjik razotkrio jedno prapovijesno naselje iz ranog brončanog doba koje pripada Posuškoj kulturi. Te osim toga, također je ukratko opisao i teren iznad Peć-Mlina za kojeg je također naveo da sadrži ostatke iz brončanog doba. Stoga je ovo što se sve ovdje prezentira jedna, ali velika, nadopuna Orečovih terenskih spoznaja, pri čemu se ovdje prezentiraju monumentalni graditeljski ostaci koji pored svega ostalog arheološkog materijala prisutnog na ovom i širem području, nesumnjivo pokazuju da se ovdje nalazi jedan bitan dio naše Ilirske civilizacije. Jer, potrebno je naglasiti da su dosadašnji gotovo svi domaći arheolozi koji su istraživali prapovijesne brončanodobne lokacije gotovo isključivo bili usmjereni pa i ograničeni na pokretni arheološki materijal, dok su arhitektonske nepokretne vidove ostataka poput kamenih bedema, tek tu i tamo u najmanjoj mogućoj mjeri navodili, i rijetko kada detaljnije opisivali. Iako, će možda nekome pasti na pamet rad o Posuškoj kulturi od B.Čovića, potrebno je naglasiti da uza svu korist prapovijesnoj arheologiji ovog prostora, ovaj rad prepun je ogromnih rupa, pa i totalnih netočnosti, što je rezultat posve nedovoljnog pa i nikakvog izravnog terenskog obilaska šireg područja oko gradina koje su opisivane u ovom radu. Da je tome tako, pokazuju brojna osobna autorova terenska pregledna istraživanja kroz detaljni obilazak čitavih širih područja svake od opisanih gradina u radu B.Čovića, u kojima je spoznato to da kao prvo skice razmatranih pa i tipičnih gradina Posuške kulture, tipa Nečajno, uopće nisu ispravne, zatim bedemi nisu skicirani kako to odgovara realnoj situaciji na terenu, ali bitno je to da uopće nisu bili opisani brojni arheološki graditeljski ostaci kamenih objekata, uključujući brojne megalitske bedeme, terasaste podzidove, brojni ostaci kružnih kamenih nastambi, ali i prave ostatke megalitskih hramova, koje je autor ovog bloga razotkrio u okviru gradinskih kompleksa gradina Nečajno, Trostruka gradina, Izvanjska gradina, gradina Orlov kuk, gradina Jelaševac, gradina Batingrad, Pit, i ostalih gradina. U okviru svih ovih prethodnih autorovih uvida, ovo najnovije otkriće iznad izvora u Peć-Mlinima ne samo da se posve uklapa, i nadopunjuje ranije Orečove terenske spoznaje, već predstavlja jedan vizualno neporeciv segment koju nedvojbeno ukazuje da su svi ovi gradinski lokaliteti iz brončanog doba, ustvari ostatak jedne prave izgubljene prapovijesne civilizacije brončanog doba.
Definicija 'Ilirskog monumentalnog stila' megalitskog poligonalnog zidarstva (tehnika ukošenih trapezoidnih blokova) na primjerima kiklopskih zidina i građevina u Drinovcima
Kako je već prethodno više puta navedeno, na brojnim dijelovima od sveukupno pronađenih megalitskih građevina, ustvari zidina, jasno je zamijećen jedan obrazac ili šema obrade tj.klesanja kamenih blokova, za koju je detaljnijim naknadnim uvidima spoznato da se u gotovo jednolikoj maniri ponavlja na brojnim mjestima gdje su prisutni finije klesani poligonalni kameni blokovi. Iako bi na prvi pogled ovaj poligonalni megalitski stil mnoge iskustveno neupućenije, krivo, usmjerio na period željeznog doba, ili na helenistički period koji doista obiluje megalitskim konstrukcijama od pomnije klesanih blokova, ovaj pak obrazac klesanosti poligonalnih blokova, odnosno stil, od strane autora ovog bloga uglavnom je detektiran na rano i srednjebrončanodobnim lokalitetima i gradinskim kompleksima zapadne Hercegovine. Malo pomnije analizirajući ovakve pronađene megalitske konstrukcije, a posebice ove novootkrivene iznad Peć-Mlina u Drinovcima, autor je došao do uvida u arhitekturalnu i graditeljsku tehniku kojom su građeni ovi monumentalni zidovi, što je se dalo fino i skicirati te na taj način definirati ovaj, po svemu sudeći zasebni stil megalitske gradnje, koji je od strane autora nazvan 'Ilirski monumentalni stil' megalitske gradnje i poligonalnog zidarstva. Glavna metoda ili tehnika zidanja koju su ovi ilirski prastanovnici brda Petnjik upotrebljavali u slaganju kamenih blokova, sukladno autorovim uvidima može se nazvati terminom ''tehnika ukošenih trapezoidnih blokova''. Naime, osnovni geometrijski parametar koji je razmatran u ovoj analizi zidarstva jest izgled vertikalne plohe na vanjskom licu kamenih blokova u promatranoj sekciji bedema. Prema načinjenoj skici (sl.dolje) temeljenoj na brojnim dobro zapaženim i fotografiranim sekcijama zidova, može se uočiti jedna zanimljiva i svojevrsna osnovna shema obrade, tj.oblika i načina slaganja kamenih blokova, naravno na čisti drevni megalitski način bez upotrebe ikakvog maltera oslanjajući se na što preciznije izvedene i isklesane priležne stranice blokova. Ovakav, umnogočemu sličan megalitski poligonalni stil zidanja svima je već dobropoznat iz drevne Grčke iz čuvene Mikene, zatim Tirinsa, pa potom iz brojnih dijelova Italije, ali isto tako posebno na primjerima latinoameričkih Inkanskih gradova Machu Picchua i Cuzca. No, ipak, da stvar bude još intrigantnija, prema svemu sudeći ovi 'naši' megalitski poligonalni zidovi su stariji od sviju ovih prethodno navedenih, prema čemu onda predstavljaju još izvornije prapovijesne monumente, a time i značajnije u arheološkom smislu. Prema navedenoj prepoznatoj shemi, obrazac koji su naši drevni prapovijesni preci Iliri koristili u gradnji zidova već tijekom kraja ranog brončanog doba ide otprilike ovim slijedom: na već pripremljenom isklesanom i zaravnjenom podestu u prvim najdonjim i bazičnim redovima slagani su ujedno i najveći blokovi s najviše isklesanih stranica, i to većinom pentagonalno-trapezoidni blokovi, a ponekad oni i sa šest isklesanih priležnih stranica. Daljnji osnovni korak zbog kojega je i cijela tehnika imenovana 'tehnikom ukošenih trapezoidnih blokova' sastoji se od toga da je na drugom ili gornjeme, višem, redu zida na ukošene tj.kose priležne plohe donjih većih blokova, postavljan nepravilni trapezoidni blok, koji je međutim obrađen tako da oblikom vanjske vertikalne plohe i priležnim stranicama točno kompaktno 'upada' među susjedne blokove u redu. U međuprostore iznad kosih stranica ovih pentagonalno-heksagonalnih blokova, umetani su pomnije ili pak dijelomično obrađeni četvrtasti romboedarski blokovi, koji su često jedno gornju subvertikalnu stranicu imali dodatno 'slomljenu' tj.nadoklesanu, pri čemu se na taj način dobivao novi prostor u gornjem redu zida u koji su umetani izduženi trokutasti kameni blokovi. S ovim vršnim stilom zidanja dobivali su ponovno, kao i u samoj bazi, novi horizontalni nivo na kojeg su, ovisno o potrebama visine bedema, ponovno ponavljali rečenu shemu s petnagonano-heksagonalnim, preko četvrtasto-romboedarskih do trokutastih blokova. Generalno te matematičko-geometrijski gledajući radi se o primjenjenoj opadajućoj aritmetičkoj progresiji, pri čemu ovaj arhitektonski megalitski obrazac se može svesti na formulu aritmetičkog niza prema broju klesanih priležnih stranica na blokovima: 5(6), 4(5), 3(4). Pored ovoga važno je spomenuti i dopunski spoznati obrazac klesanosti blokova, prikazan u zagradama formule u kojem su gledajući vanjske vertikalne strane mnogi blokovi naizgled četvrtasti, te drugi pak trokutasti, ustvari blokovi s pet i četiri priležne strane jer se radi o namjerno obrađenim 'tupim' kutevima, pa tako naizgled 4-strani blokovi su ustvari nepravilni trapezoidni na vanjskim licima, a isto tako naizgled 3-strani blokovi su 4-strani jer se radi o tupim trokutima na vanjskim licima blokova, dok bazični najveći pentagonalni blokovi u manjem broju slučajeva također imaju jedan gornji kut 'zatupljen' i doklesan prema čemu je onda riječ o 6-stranom bloku sa 6 priležnih stranica. Ovaj dopunski obrazac, što je vrlo zanimljivo zamijećen je također na brojnim sekcijama megalitskih zidova, što nije tek tako obična slučajnost već se radi o jednom, očigledno već dobro prisutnom, arhitektonsko-graditeljskom znanju koje je bilo već u masovnoj upotrebi, što prilično čvrsto sugerira da je riječ o razdoblju barem nešto mlađem od ranog srednjeg brončanog doba, a moguće i još kasnijem srednjebrončanom razdoblju kad je ustvari bio i vrhunac Ilirske civilizacije u Hercegovini, kao i u zaleđu Dalmacije, posebice Imotskoj krajini te širem području između Cetine i Sinja. Osim ovih osobina vrijedi spomenuti i još jedan zamijećeni oblik naprednije obrade kamena, gdje su u pojedinim sekcijama zidova neki veći bazični poligonalni blokovi na gornjim kutnim dijelovima 'zatupljeni' u koljenastu L formu u koju je pomno uglavljen jedan manji četvrtasto isklesani kameni komad. Dakle, forme ovih monumentalnih zidova i građevina neosporno ukazuju na planski rad uz korištenje naprednijih tehnika, znanja i alatki kojima su postizali finu i preciznu niveliranost vanjskih lica zidova kao i sljubljenosti velikih kamenih isklesanih gromada. Još jedna bitna i tipična arhitekturalna karakterističnost svih pronađenih zidova jest to da pored već navedene poprečne širine oko 1,5 metar, ponegdje i više, imaju na vanjskim stranama ili licima postavljene vrlo velike, tj.megalitske blokove kojima su vanjska lica i priležne stranice fino isklesavane. Na pojedinim mjestima, posebice na zadnjoj opisivanoj megalitskoj građevini s unutrašnje strane bedema razotkriveni su uistinu ogromni postavljeni kameni blokovi teški najmanje par tona, koji su što je najzanimljivije izvorno podignuti na već jedan postavljeni suhozidni red još većih blokova, koji se tek naziru u bazi podno ovih gromada. A da svi ovi zidovi prilično sigurno nisu građeni tijekom mlađeg željeznog doba poznatijeg kao helenizam, već u starijem periodu, pokazuje činjenica da se nigdje ni na jednom dijelu bilo koje pronađene megalitske građevine i bedema, nisu pronašli tipični helenistički arhitekturalni elementi poput specijalno isklesanog ruba tzv.anatiroze, zatim vrlo je slabo pa i zanemarivo slaganje u redovima jednako visokih blokova, pri čemu također gotovo da nema tipičnih helenističko-klesanih bunjastih blokova ili bunja, kao ni paralelopipeda, a također nisu pronađene nigdje ni tzv.Lezbijske spojnice odnosno specijalno isklesani rubni vršni dijelovi blokova kakve je autor već ranije detektirao na, po svemu sudeći željeznodobnim bedemima, gradina Zvonigrad, Mokro, Mamići, te na gradini Glavica u Viru. Ovdje je očigledno riječ o starijem megalitskom arhitekturalnom stilu kojeg kao pravu i neporecivu monumentalnu ostavštinu naše izvorne prapovijesne civilizacije tek trebamo početi u punoj mjeri razotkrivati na širem hercegovačkom i dalmatinskom području.
Te, na samom kraju ovog iscrpnog opisnog članka u posebnom zadnjem poglavlju moraju se spomenuti i još jedne jako zanimljive prapovijesne kamene građevine. Iako se ovdje radi o svima poznatima naizgled običnim kamenim gomilama, gromilama ili tumulusima, riječ je o ustvari izvornim suhozidnim nadgrobnim monumentalnim spomenicima jer na vrhovima mnogih od njih su postavljeni vrlo veliki kameni blokovi. Ovi kameni blokovi koji su ustvari ogromne nadgrobne kamene ploče, predstavljaju prave izvorne prapovijesne stećke koji izvorno datiraju iz ranog brončanog perioda. Pa su tako obilaskom šire okolice ovog lokaliteta na više mjesta razotkrivene veće ili manje grobne gomile koje na svojim vrhovima, ali i na bočnim stranam sadrže poveće, a nerijetko i prave megalitske blokove kamena. Na jednoj takvoj grobnoj gomili zapažen je veliki izduženi kameni blok, koji ima pomalo antropomorfni izgled te je vidljivo postavljen nad jednim ili više ukopnih mjesta. Gledajući iz podnožja prema vrhu ove prapovijesne gomile gotovo da se nameće zaključak da se radi o pravom 'tipičnom' stećku, no dolaskom pobliže jasno se uviđa kako je ovdje riječ o arhajskom obliku stećka, koji kao takav predstavlja neosporno izvorni vid stećka kao monolitnog nadgrobnog spomenika. Osim ove gomile ili tumulusa, potrebito je također navesti kako su se obilaskom čitavog prostora ovog drevnog ilirskog grada na brojnim pozicijama pronašli jasno vidljivo vještački postavljeni zasebni ogromni te poluobrađeni kameni blokovi koji su na ove pozicije postavljeni ili kao nadgrobni spomenici, ili pak kao svojevrsne kultne stijene, a moguće i u svrsi nekakvih markirajućih megalitskih blokova. Sve u svemu, na kraju se može slobodno zaključiti kako ovaj najjužniji dio grudske općine obuhvaćajući širi prostor sa sjevernih strana izvora Tihaljine neosporno predstavlja jedan novootkriveni vrlo obećavajući arheološki poligon sa brojnim još uvijek nepoznatim i neistraženim prapovijesnim kamenim građevinama i kompleksima, koje datiraju većinom iz brončanog doba. Jer, iako je detaljno istražena i arheološki dobro poznata Ravlića pećina, ova ekskluzivna opisna reportaža pokazuje da je ona samo jedan minorni, i manje važniji arheološki mikrolokalitet, budući da se neposredno iznad nje kriju brojni graditeljski i to monumentalni ostaci nešto mlađe no jedne prave izgubljene i nepoznate prapovijesne civilizacije, civilizacije naših, hercegovački i grudskih, neporecivih predaka - drevnih Ilira.
( Autor ovog članka posebno je zahvalan kolegi istraživaču drevne povijesti Imotske krajine i okolice gosp.Mati Puljku, na vrlo korisnim diskusijama i savjetima, čije izuzetno zanimljive članke možete pročitati na blogu: LINK
Vezani članci