ERGELA BOSANSKIH BRDSKIH KONJA KOD STOCA Trojica braće Šutalo uskoro će imati uzgojni centar i terensko jahanje

O braći Šutalo, Bošku, Domagoju i Tomislavu iz Boljuna kod Stoca gdje su osnovali ergelu bosanskih konja već smo pisali. Iako svaki do njih živi dosta daleko od ovog mjesta, svaki slobodan trenutak pokušavaju iskoristiti za dolazak ovdje, dok u međuvremenu o konjima brine njihov otac. Od prošle godine, broj konja je znatno porastao, a posebno veseli porast broja onih koji su u čistoj krvi. Ta brojka bi trebala rasti iz godine u godinu, budući da se i danas smatra vrstom kojoj prijeti izumiranje budući da ih ima 350 u cijelom svijetu, a 200 je brojka koja predstavlja crvenu liniju.

"Imamo divlje konje koji su na Hutovu blatu i njihova brojka je porasla s 50 na 70 u posljednjih pola godine. No, ono što je nama puno bitnije i zanimljivije su bosanski konji u čistoj krvi, za selektivni uzgoj, koji su zaštićena autohtona pasmina. Njih trenutno ima u cijelom svijetu 350, a kod nas ih je danas 11 u odnosu na prošlu godinu kada ih je bilo pet. Od prošle godine smo nabavili smo dvije nove kobile, a dobili smo još četiri ždrijebeta kojima je sada tek nekoliko mjeseci", kaže Boško za Hercegovina.info.

Iako je naglasak i posebna pažnja posvećena pitomom konjima, čiste krvi, i oni divlji će u dogledno vrijeme dati svoj obol jer će se kroz njihovu selekciju nastojati dobiti veći broj čistokrvnih konja ove vrste. Pitomi su stoga trenutno distancirani od divljih.

"Imaju sve potrebne uvjete budući da imamo velike površine zemlje i obiteljskog imanja. Ograđeni su trenutno na pet hektara površine i imaju pitku vodu, ali i hranu. Njih smo trenutno distancirali od divljih dok ne provedemo selekciju. U planu je projekt "čišćenja" divljih konja, koji kroz neke tri generacije mogu vratiti svoju izvornu pasminu s obzirom da su brojni od njih sada križani konji".

Posebna je priča i kobila Mrkuša koja je jedna od dvije na području cijele Bosne i Hercegovine. Braća Šutalo ove godine nabavili su još dvije nove kobile kako bi broj grla dogodine bio još veći.

"To je rod koji je među zadnjima formiran. Trenutno ih imaju svega dvije u Bosni i Hercegovini i jedna je kod nas. Kobila svake godine donese jedno ždrijebe. Prošle godine smo imali četiri kobile i od njih smo dobili četiri ždrijebeta. Kako sam i rekao, u međuvremenu smo dobili dvije, tako da dogodine očekujemo njih već šest. Imamo prostor za nekih 100 komada kojima bi težili kroz nekih pet ili deset godina. No, to je malo veći zalogaj i o tome je teško pričati. No, brojke nisu bitne, plan je postati respektabilan uzgojni centar kvalitetnih rasplodnih grla, ali i za terensko jahanje", ističe.

On dodaje i kako je Park prirode Hutovo blato nedovoljno iskorišten prirodni potencijal čijem će razvoju upravo oni s uzgojem svojih konja pokušati dodatno ubrzati.

"Glavni cilj nam je kroz godinu ili dvije napraviti terensko jahanje na prostoru Hutova blata, sa stolačke strane, jer smatramo da je nedovoljno iskorišten prirodni potencijal samog Parka prirode i kako bi mi dali svoj obol njegovom boljem razvoju. Također, uspostavili bi malo jači uzgojni centar ove pasmine na prostoru Hercegovine. Na prostoru cijele BiH imamo između deset i petnaest uzgajivača, ali je većina bazirana na prostoru Bosne, dok nas je u Hercegovini svega dvoje ili troje od toga"., kaže.

Iako u turističku priču još uvijek nisu krenuli, posjetitelja njihovih konja itekako ima.

"Ljudi stalno dolaze obilaziti konje. Ima dosta zainteresiranih. Ljudi kada su u prolazu svrate, ostanu po satak ili dva. Mi vjerujemo da će toga biti puno više, no sve je još u nastajanju. Kada se kroz godinu ili dvije zaokruži cijeli proces onda će to biti prava priča".

Ljubav prema konjima su naslijedili od svog pokojnog djeda koji ih je na ovom području uzgajao još prije rata za čije ga je vrijeme preživjelo svega osam. Nastavili su djedovim stopama, a Boško otkriva kako se u srpnju za stalno vraća na svoju djedovinu. 

"Iskreno stalno. Ja sam deset godina u Zagrebu, brat Tomislav je u Austriji, a Domagoj u Karlovcu. No, iz svog primjera, od prvog dana sam znao da ću se vratiti. Još sam dva mjeseca u Zagrebu i onda slijedi povratak za stalno. Od prvog dana me vuklo, nikada se nisam aklimatizirao u Zagrebu i u dubini sebe sam znao da ću se vratiti na svoju djedovinu", zaključio je.

Uzgoj bosanskih brdskih konja nije lagan. No, u posljednje vrijeme se federalno ministarstvo poljoprivrede više posvetilo cijeloj priči i ozbiljnije shvatilo opstanak ove pasmine. Poboljšan je proračun za poljoprivredu, pa samim tim i za konje koji su zaštićeni. Kako je rekao Boško, nije to nešto značajno, ali sigurno se mogu pokriti troškovi uzgoja. Država osigura hranu za konje na godišnjoj razini. Ovi konji nisu prezahtjevni, treba imati samo osnovne uvjete i malo ljubavi i to je dovoljno.

Bosanskih brdskih konja u bivšoj Jugoslaviji bilo oko 500.000. No, dolaskom mehanizacije, a i dolaskom rata oni su gotovo izumrli. Ostalo ih je bilo tek oko 150 na Boriki, u Rogatici. Ovi konji su bili ratni, koristila ih je cijela nekadašnja JNA. Isto tako ovo su radni konji, služe za terensko i terapijsko jahanje i za razliku od drugih vrsta konja su dosta izdržljivi. Oni su 365 dana vani, bila kiša, led ili velika vrućina.  

Prije, a i nakon rata, broj konja je naglo padao i bilo je vidljivo kako će se ugasiti i posljednja ergela koja je predstavljala najveću osnovu genetskog potencijala ove pasmine. Tada su se u interesu i same države Bosne i Hercegovine, jer je ovaj konj ujedno i nacionalno blago, u priču uključila tri čovjeka bez kojih uzgajivači danas vjerojatno ne bi imali ovih konja, barem u selektivnom uzgoju i čistoj krvi. To je na prostoru Bosne i Hercegovine bio Enver Žiga, koji je uvelike dao svoj doprinos, a i danas doprinosi proširenju ove pasmine na prostoru cijele Bosne i Hercegovine, te Damir Voloder i Anton Dolinšek, koji su zajedničkim snagama formirali i međunarodno udruženje uzgajivača ovih konja na europskoj razini. Danas nas na prostoru Bosne i Hercegovine ima oko 15-ak uzgajivača i svatko je od njih dao svoj obol ovoj pasmini onoliko koliko je mogao.