Danas slavimo hrvatsku blaženicu Katarinu Kosaču Kotromanić, bosansku kraljicu

Bosanska obitelj Kotromanić za svojega upravljanja Bosnom, dala je brojne kraljeve, kraljice, prinčeve i princeze. Svi oni utkali su svoje tragove u povijest svoje zemlje. Jedna od njih je i lijepa, oštroumna i kulturna prvakinja po imenu Katarina Kosača Kotromanić.

O plemenitom životu ove bosanske prvakinje govori i činjenica da se u hrvatskom katoličkom kalendaru 25. listopada slavi blažena Katarina Kosača, kći hercega Stjepana Vukčića. Ova pretposljednja bosanska kraljica supruga je bosanskog kralja Stjepana Tomaša iz obitelji Kotromanića.

Njezina teška sudbina nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Nakon turskog osvajanja Bosne 1463. godine, bosanska kraljica bježi u sigurnije krajeve. Međutim, tijekom bijega njezino dvoje djece, Sigismund i Katarina, padaju u ruke Osmanlija, a kraljica ih do kraja života više nije vidjela.

Sigismund se 1473. godine spominje kao miljenik sultana Mehmeda II. koji zajedno sa sultanom igra table. Sultana su zabavljale kletve koje je u žaru borbe na bosanskom jeziku izgovarao Katarinin sin. Sudbina njegove sestre Katarine nije u potpunosti istražena. Poznato je da je živjela u Skoplju gdje je odvedena u turski harem. Pokopana je u turbetu a turbe nosi naziv Karl-kzi što znači turbe kraljeve kćeri što govori o određenom ugledu koji je i dalje uživala.

O veličini te moralnim i vjerskim vrjednotama ove pretposljednje Bosanske kraljice govore brojne pjesme i legende koje se još uvijek prenose s koljena na koljeno. U znak žalosti za njezinom sudbinom, žene Kraljeve Sutjeske i dan danas na svojim glavama nose crne marame, a legenda kaže da ih je sama kraljica Katarina podučila u vezenju takvih rubaca.

Katarinina udaja za kralja Stjepana Tomaša

Tadašnji kralj Stjepan Tvrtko II. iza sebe nije ostavio nasljednika, a iza prijašnjeg kralja Stjepana Ostoje ostala su dva nezakonita sina, Radivoj i Stjepan Toma koji na posljetku i dolazi na prijestolje. Prema običaju "Crkve bosanske", Toma se prvotno vjenčao sa ženom po imenu Vojača, ona nažalost nije pripadala višem staležu, što mu u trenutku stupanja na prijestolje i nije odgovaralo.

Na zamolbu Stjepana Tomaša papa Eugen IV. potvrđuje 29. svibnja 1445. njegov izbor za bosanskog kralja, te poništava brak sklopljen između Stjepana Tomaša i Vojače. Sveta Stolica radila je na zbližavanju kuće Kotromanića s kućom Kosača, a razlog je po svemu sudeći bio rješavanje vjerskih prilika u Bosni. Ženidba Katarine i Stjepana Tomaša trebala je pridonijeti boljem političkom životu u samom kraljevstvu.

Prema pretpostavkama, središnja svadbena svečanost održana je 26. svibnja 1446. u kraljevskoj rezidenciji u Milodražu i to najvjerojatnije na svetkovinu Uzašašća. Posebno za vjenčanje donešena je zlatna kruna urešena biserima i dragim kamenjem. Prije nego li je zasjala na Katarininoj glavi, kruna je ležala na policama riznice u stolnoj crkvi Sv. Dujma u Splitu.

Vjerska vizija Katarine Kosače

Katarina je prije udaje, osim Crkve bosanske bila izložena i pravoslavnom utjecaju, budući je njezina baka Jelena bila pravoslavna i u tom duhu odgojila je Katarininu majku. Nakon udaje za bosanskoga kralja odlučila je živjeti kao uzorna katolkinja.

Ova pretposljednja bosanska kraljica bila je duboko povezana s franjevcima u Bosni, jer su upravo oni bili zaduženi za njezin vjerski odgoj. I sama je bila članica Trećeg franjevačkog reda. Svojim primjerom pokazivala je drugim ženama, ponajviše udovicama, kako se vlastita pobožnost može izraziti u svakodnevnom životu. Poznato je i da je 1472. godine bila prisutna u Akvileji kada su se prenosile kosti Bernardina Sijenskog, osnivača pobožnosti Svetom Imenu Isusovu.

U tom razdoblju, hodočašće je bilo jedno od najpopularnijih oblika pobožnosti. Nakon što je 1475. godine papa Siksto IV. proglasio jubilarnu godinu, Katarina je zabilježena na popisu hodočasnika.

Obitelj Kosača bila je poznata kao štovateljica Blažene Djevice Marije. Za vrijeme svog boravka u Rimu, Katarina je surađivala s Društvom Blažene Djevice Marije. Društvo se okupljalo u crkvi Aracoeli, a godinama nakon njezine smrti nastavili su slaviti sv. Misu zadušnicu u Katarininu čast.

U mjestu Vrili kod Kupresa kraljica Katarina izgradila je crkvu posvećenu Presvetom Trojstvu. Crkva se nalazila podno planine Stožer, na sjevernom dijelu Kupreškog polja. Pretpostavlja se da je Katarina ovu crkvu izgradila od bogatog miraza kojim ju je njezin otac prilikom udaje opremio.

Narodne predaje o putovanju kroz Bosnu

Narodna predaja o Crnoj kraljici nastala je na tradiciji zasnovanoj na ženskim demonima. Ova predaja sama po sebi nisu sjećanja na samu kraljicu Katarinu, ali se po motivima primjećuje uspomena na događaje koji su prethodili propasti bosanske samostalnosti.

Tako se o Katarini govori kao o Crnoj kraljici koja je putujući od grada do grada vezivala lanac koji je povezivao dva brda ili dva grada. Lanac je služio za komunikaciju. Prilikom šetnje ispod sebe prostirala je platno po kojemu je gazila.

Njezino bogatstvo, prema predaji, bilo je toliko da je imala zlatan stan na kojemu je tkala, a jaja su joj donosile zlatne kvočke s pilićima. Predaja također kaže kako je prilikom bijega svaki kamen na koji je ugazila njezina noga postao mekan poput blata u kojemu su ostali otisnuti tragovi a govori se i o konjima koji su bili potkovani naopako. Kako su Turci slijedili tragove, otišli su u krivom smjeru. Bježala je u kočiji natovarenoj svakojakim blagom, a prilikom bijega gradila je i putove.

U svezu s bijegom dovodi se i niz predaja o postanku naziva putnih pravaca i brojnih lokaliteta.   Tako se priča da je Zenica dobila ime po tome što je kraljica, na mjestu gdje se taj grad i danas nalazi, pomislivši na Bobovac izjavila „Osta moja zenica“. Kraljičin izvor nalazi se na mjestu gdje je prema predaji Katarina umorna i žedna, pomolivši se Majci Božjoj, zabola preslicu u zemlju. Iz tog mjesta provirio je izvor. Ostrvica nosi naziv prema rečenici koju je navodno izgovorila Katarina nakon što se najela, „Baš sam se dobro ostrvila“.

Osim naziva lokaliteta važni su i nazivi putnih pravaca. Tako se na mjestu kod Rogačića spominje i stara kaurska kaldrma. Tu je navodno prilikom bijega neka kraljica slomila zlatnu kočiju koji je zatrpala duboko pod zemlju kako je neprijateljske čete ne bi pronašle. 

Predaje su se s vremenom više ili manje udaljile od stvarnih događaja i stvarnih činjenica. Ponajviše zbog zaborava i reduciranja činjenica. Ali, ipak se ispod površine krije trag stvarne povijesne zbilje.

Oporuka i smrt pretposljednje bosanske kraljice

U listopadu 1478. godine na poziv kraljice Katarine u Rim dolazi javni notar Ante Jurin, koji je bio svećenik Splitske biskupije te u vrijeme kraljičina boravka u Rimu službovao u crkvi sv. Petra. Prilikom sastavljanja oporuke u ulozi svjedoka našlo se šest franjevaca samostana Aracoeli i rabski arhiđakon.

Što se tiče odredbi o nasljedstvu u Bosanskom kraljevstvu Katarina je kao jedinog zakonskog predstavnika, imenovala papu Siksta IV. i njegove nasljednike kao baštinike Bosanskog kraljevstva. Bosansko kraljevstvo trebalo je pripasti njezinu sinu Sigismundu ukoliko se vrati na kršćanstvo.

Kao izvršitelji oporuke imenovani su dubrovački kanonik Mate de Ragius te, uz njega Paula Mirković i Radić Klešić, a imali su još jedan jedinstven zadatak. Trebali su papi i zboru kardinala predati oporuku zajedno s mačem kralja Tomaša. Mač je tako trebao ostati zauvijek očuvan.

Bježeći iz Bosne kraljica je sa sobom ponijela onoliko blaga koliko je mogla. Radilo se o različitim bodežima, vrčevima i o čuvenom srebrnom maču koji je bio namijenjen njezinu sinu Sigismundu.

Budući da je tijekom „rimskih godina“ bila povezana s franjevačkim samostanom Aracoeli, kraljica izražava želju da je se pokopa upravo u toj crkvi. Za pokopne obrede ostavila je 200 dukata.

Oporukom je nastojala postići spasenje svoje duše, te se tako među darovnicama našla i darovnica namijenjena za crkvu Aracoeli. Radi se o kraljevskom plaštu sašivenom od sukna koje je prožeto zlatom i o svilenom oltarniku. Crkvi sv. Jeronima u Rimu ostavila je kalež s patenom i korporalom, kazulu, misal i misničko odijelo. Crkvi sv. Katarine koja se nalazila u Jajcu namijenila je sve relikvije.

Kraljica Katarina naredila je i otplatu dugova koje je imala prema svojim dvorkinjama i dvorjanima. Isto tako, naredila je da se u njezino ime podjele i darovi. Darovi su se kretali u iznosu od 25 i 50 dukata. Radilo se i o srebrnom maču i o turskom odijelu sašivenom od crvene svile protkane zlatom.

Pet dana nakon što je sastavila oporuku Katarina je napustila ovaj svijet. Preminula je u Rimu u pedeset i četvrtoj godini života. Kako je u oporuci izrazila želju, pokopana je u crkvi Aracoeli. Grob je zapečaćen nadgrobnom pločom. Na nadgrobnoj ploči nalazi se njen lik uz prigodni epitaf. Za svoga života Katarina je na brojne načine pokazivala svoju pobožnost. Tako se Katarina u djelu po imenu Martyrologium Franciscanum, 1638. godine spominje kao blaženica.