Humanitarna udruga fra Didak Buntić ima velike planove, a svaki pojedinac dobre volje može im pomoći

Humanitarna udruga fra Didak Buntić poziva sve ljude dobre volje da podrže ovogodišnju skupštinu koja će se održati u srijedu, 30. listopada 2024. godine, u Župnoj crkvi i Župnoj dvorani u Čerinu. Program započinje u 17:00 sati uplatom članarine u Župnoj dvorani, nakon čega slijedi misa zahvalnica u 18:00 sati u čast članova i donatora udruge te sjećanje na sve pokojne.

U 19:00 sati održat će se službena godišnja skupština uz priliku za dodatne uplate članarina. Za one koji ne mogu prisustvovati cijelom programu, omogućena je uplata članarine od 17:00 do 20:00 sati.

Svi zainteresirani mogu pomoći djelovanje udruge uplatom članarine (30 KM godišnje) ili donacijom na račun. Podaci za uplatu:

Naziv: Humanitarna udruga fra Didak Buntić, Čitluk
Adresa: Čerin bb, BiH - 88265 Čerin
Banka: UniCredit Bank d.d., Ul. Kard. Stepinca bb, 88000 Mostar
Transakcijski račun (unutar BiH): 3381202247626491
Plaćanje iz inozemstva: IBAN: BA39 3381 2048 5411 1745; SWIFT CODE: UNCRBA22

Pokretač udruge je franjevac fra Miljenko Mika Stojić, a sa siromaštvom i volontiranjem upoznao se vrlo rano u životu

"Kao student teologije u Zagrebu imao sam priliku pomagati Misionarkama ljubavi (sestrama Majke Terezije) dijeliti obroke u svratištu za nezbrinute. Moj obiteljski odgoj i situacija od malena su me navikavali da primjećujem potrebe bližnjih jer je i moja obitelj trebala mnogo tuđe pomoći. Moj pokojni brat bio je bolesnik od rođenja jer je rođen sa srčanom manom. Kad je trebao ići u bolnicu u Beograd mi smo kao djeca, moje kolege iz susjedstva i ja, hodali smo kroz naše i susjedno sela, prikupljali jaja i onda smo to prodavali na tržnici da bismo skupili nešto novca za pomoć mom bratu, zapravo za putovanje do Beograda. Država je u to vrijeme snosila troškove liječenja. Narod je dobro davao i ljudi su, iako su bili siromašni, bili vrlo solidarni. Mi kao djeca već tada smo vidjeli što znači neimaština i nemoć, ali u isto vrijeme učili smo da se može mnogo kad se mnogo ljudi pokrene u akciju", istaknuo je Stojić te dodao da je od malena navikao na neimaštinu i bespomoćnost, ali istovremeno je uvidio da se mnogo može učiniti ako se ljudi pokrenu za neku akciju. 

Mostarska etapa života

"Nakon mlade mise raspoređen sam na župu u Mostar. Tu sam svakodnevno sretao ljude koji su dolazili u samostan tražiti pomoć. Vrlo brzo sam uočio da ima mnogo siromašnih, ali isto tako sretao sam one koji su tražili pomoć ali nisu bili spremni raditi. Tako sam se „kovao“ u takvom pastoralnom radu i okruženju i mnogo toga učio što mije kasnije dobro došlo u susretu s ljudima koji su tražili pomoć – opravdano i neopravdano. Odmah sam osjetio potrebu da sve to treba dobro organizirati i stvoriti plan red i sustav. U Mostaru sam bio sam o godinu dana i onda sam poslan na Široki Brijeg. I tu su bile slične scene traženja i dijeljenja pomoći. Vidio sam da nešto tu organizacijski nedostaje, ali nisam znao što i kako činiti, pogotovo što tada nisam bio u situaciji da se ja nešto „pitam“, nastavlja.

Odlazak  u SAD

"U ljeto godine 1990. dobio sam divnu priliku uz pomoć fra Svetozara Kraljevića da odem u SAD i da malo učim engleski i da vidim kako tamo funkcioniraju župe i pastoralni rad. Tamo sam vidio kako u župama postoji ekonomsko zajedništvo. Ne samo sa siromašnima nego i s ljudima koji žele pokrenuti neki biznis. To mi se jako svidjelo. Odlučio sam kad se vratim da ću i ja nešto slično pokrenuti kod nas.
Razgovarao sam s nekoliko ljudi iz župe i s ondašnjim gvardijanom pokojnim fra Mladenom Hrkaćem i krenuli smo. Osnovali smo Hrvatsku vjerničku zajednicu fra Didak Buntić. Pristup je bio omogućen svakome tko želi. Nismo je namjerno nazvali katolička jer smo time otvorili mogućnost da i drugi vjernici mogu biti članovi naše Udruge. Nazirale su se političke promjene i u Bosni i Hercegovini. Radili smo kao grupa vjernika bez bilo kakve registracije", ističe fra Miljenko naglašavajući da je udruga rasla polako, a sigurno. 

Nesretni rat

"Kad je počeo rat u Hrvatskoj i kad su bili napadi na Vukovar organizirali smo molitvu ispred kapele sv. Ante u Klancu i tada prikupili oko 5000 DM i poslali u Vukovar. Ljudi iz tadašnjeg SDK poučili su nas kako poslati novac, a da ga ne ulovi onaj koji ne treba (jer BiH je i dalje bila u sastavu Jugoslavije). Fratar iz Vukovara nam je jako zahvalio i bili su sretni da smo tako učinkovito bili s njima.

S ratom su došle nevolje mnogim ljudima a naša Udruga je već bila dobro organizirana i mogla je djelovati prema prognanicima i izbjeglicama i naravno prema domaćem stanovništvu.

Zamoli smo odvjetnika Damira Barbarića i on nam je napravio Statut sukladno važećim propisima koji su se tada mijenjali. Registrirali smo Udrugu pri Višem sudu u Mostaru u proljeće godine 1992. godine. Na Rješenju o registraciji bilo je zaglavlje nove vlasti a pečat je od bivše SR Bosne i Hercegovine (onaj s tvorničkim dimnjacima).
Kad je počeo rat u Bosni i Hercegovini mi smo bili spremni za humanitarno djelovanje kao organizirana Udruga.

Nije mi cilj opisivati sve što smo radili nego pokazati koliko znači organiziranost i preventivno djelovanje. Uz pomoć časne sestre Tješimire Grgić posjećivali smo već 1990. godine i kasnije siromašne na prostoru Općine Široki Brijeg a da oni sami nisu tražili pomoć. S. Tješimira poznavala je siromašne i ona nam je bila svojevrsni vodič i uzor u našem djelovanju. 

Ova Udruga djelovala je sve do mog odlaska sa Širokog Brijega. Ja je nisam htio ugasiti ali ugasila se polako sama od sebe jer neki koji su trebali preuzeti vođenje Udruge nisu pokazivali interes za to. O tomu ne bih više. S. Tješimira Grgić i Milijan Mandić, kao Tješimir vozač nastavili su posjećivati siromašne i bolesne dokle god je bilo donacijskog materijala u skladištima naše Udruge", kaže.

Povratak u Čitluk

"Ja sam u Čitluku odmah nastavio humanitarno djelovati. Tu nisam osnivao Udrugu. Bio sam župnik i djelovali smo preko župnog fonda Kruh sv. Ante. Don Jozo Ančić mi je preporučio da probam skupljati novac za siromašne u prve nedjelje u mjesecu nakon sv. Misa. To sam poslušao i to je postao dobar izvor novca za pomoć siromašnima. Redovito sam posjećivao oko 90 obitelji u župi Čitluk. Od toga su samo dvije obitelji same zatražile pomoć, a do ostalih sam došao kroz razgovore s učenicima osmih razreda i srednjoškolaca. Oni su mi dali najtočnije informacije o siromašnima. Kasnije sam osnovao povjerenstvo za pomaganje siromašnih. Članovi tog Povjerenstva posjećivali su siromašne obitelji 3-4 puta godišnje, neke i češće. Mladi iz Frame posjećivali su one obitelji u kojima je bilo siromašne i bolesne djece. Iz tog rada rodila se ideja o osnivanju udruge roditelja i prijatelja djece s posebnim potrebama. Udrugu smo osnovali uz veliku suradnju nekoliko roditelja takve djece, a na poseban način moram spomenuti bračni par Krunu i Jasminku Vasilj", nastavlja Stojić.

Predsjedanje Caritasom

"U ljeto 2010. godine Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine imenovala me je ravnateljem Caritasa Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine.

Tu sam dobro snimio situaciju i vidio sam da ima jedan veliki dio posla koji Caritas ne pokriva a koji je jako bitan. Puno ljudi tražili su od Caritasa za svoje bolesnike koji boluju doma ili su doma na rehabilitaciji, razna pomagala a posebno specijalne bolničke krevete. Kad sam to proanalizirao odlučio sam osnovati Humanitarnu udrugu fra Didak Buntić u svojoj rodnoj župi Čerin uz suradnju mladih ljudi, ponajviše onih koje sam učio na vjeronauku i koji su mi pomogli osnovati Udrugu i sami su postali članovi Upravnog i nadzornog vijeća.

Posebno moram istaknuti trud i rad tajnika naše Udruge Pere Petrušića koji me u svemu zamjenjuje jer ja nisam s vama u Hercegovini.

U Caritasu BK BiH sam odradio jedan mandat, tri godine, a onda me je Franjevačka zajednica tražila da idem raditi u Švicarsku. Nisam bio time oduševljen, jer tada sam već imao 50 godina. Na nagovaranje fra Miće Pinjuha pristao sam i u Sarajevu sam položio ispit iz njemačkog na Goethe institutu da bih mogao početi raditi u Švicarskoj.
Iz Švicarske sam nastavio raditi za Udrugu i pomagati. Zahvaljujući mom boravku u Švicarskoj dobili smo mnogo kreveta za naše bolesnike.

U posljednje vrijeme, par nekoliko godina, puno nam je pomogao monsinjor Karlo Višaticki, svećenik Banjalučke biskupije i njegova suradnica, od ljetos pokojna, Snježana Hrvačević iz Bosanske Gradiške. 
Dobili smo mnoštvo kreveta. Jedan dio kreveta poslali smo u Posavinu (16 komada) te 10 kreveta u Sarajevo. To smo učinili u suradnji s Kruhom sv. Ante provincije Bosne srebrene.

Imamo dobru suradnju s Udrugom kap ljubavi iz Tomislavgrada. Hvala fra Jozi Radošu Đoki i njegovoj tajnici Draženi Perković koji su uvijek otvoreni za suradnju. I njima smo donirali jedan dio kreveta.

Skladište u Dragićini vodi Mate Stojić Gračankić. Uvijek je tu a ako njega nema on nađe zamjenika da izda krevet ili druga pomagala koja ljudi od nas traže.
Skladište nam je postalo premalo ali nadamo se da ćemo uskoro dobiti nove kubne metre prostora pod tribinom seoskog igrališta koje je odmah do našeg skladišta.
Hvala svima koji su članovi i donatori naše Humanitarne udruge. Primamo i nove članove. Kad bi odziv bio veći puno bismo više činili.

Što Udrugu čeka u budućnosti?

U Hercegovini ima premalo domova za starije i bolesne. Tko će se brinuti za te ljude ako oni trebaju mjesto u domu, a domova nema dovoljno?! Mi smo se bavili idejom da pokrenemo izgradnju staračkog doma. Ali kako to ostvariti uz tako mali broj članova?! Kad bi odziv bio veći ni dom za starije ne bi nam bio problem.

Nadamo se ubuduće većem odzivu novih članova i donatora da bi i naša djelatnost bila veća", zaključio je fra Miljenko Mika Stojić i zahvalio svima koji na bilo koji način pomažu djelovanje udruge.