Frani Primorcu: Prijatelji iz Trebižata, Čapljine, Brotnja…

Nakon toga, srednju školu primijenjenih umjetnosti i Akademiju likovnih umjetnosti, Odsjek slikarstva, diplomirao je u Sarajevu. Izlagao je do sada na mnogim mjestima. Kako je i sam volio reći, od rodnog Čitluka do muzeja Mimara u Zagrebu, preko Europe i svijeta. Imao na desetke samostalnih te sudjelovao na više od tristo skupnih izložbi. Također je bio istaknuti kulturni, sportski i javni djelatnik. Bio je poznat i kao organizator i pokretač brojnih humanitarnih izložbi, a i sam je u dobrotvorne svrhe darovao nekoliko stotina svojih umjetničkih djela.

Kao drag i plemenit čovjek pokojni je Frano bio redoviti sudionik brojnih likovnih kolonija od Prevlake do Vukovara, kao i onih na prostorima Bosne i Hercegovine. Za svoj umjetnički rad i unapređenje kulturne djelatnosti do sada je više puta nagrađivan.

Intelektualnost je širina

Jednom prilikom je kazao kako je kroz svoj mukotrpan rad došao do zaključka kako je umjetnost savršenstvo, a to savršenstvo nema kraj, tako da se uvijek može više i bolje nešto uraditi. "To je beskonačna forma koja uvijek teče i nema svoj kraj. Nikad se ne može reći da se napravilo savršeno djelo. Smisao umjetnosti je biti umjetnik u ovo vrijeme, kada su mnogi umjetnici neshvaćeni''.

Prijatelji o Frani

Frano pripada malom broju ljudi koji su obogatili našu suvremenost i obdarili je prepoznatljivim pečatom. Pamtit ćemo ga kao sinonim za ljubav, slikarstvo, umjetnost. Barem toliko je zaslužio, kazivanja su njegovih prijatelja i poznanika koji će to još dugo prepričavati sa sjetom. Krasila ga je njegova blagost koja nije umanjila njegovu odlučnost, kao što i njegova šarmantna ležernost nikada nije bila na štetu njegove temeljitosti. Pamtit ćemo ga zasigurno svi mi koji smo ga susreli po širokom osmjehu ovoga čovjeka, osmjehu koji odražava upravo ono što je i rečeno kako osmjeh dobro stoji ljudima s velikim srcem i kako ništa drugo čovjeku ne otkriva njegovu narav kao njegov osmjeh.

''New York je velik, Metropolitan sjajan, ali velika djela nastaju ondje gdje žive veliki ljudi.''

Frano Primorac (1959. - 2015.)

Kad odu neki ljudi obdareni duhom, dušom (duša kao najviši oblik energije), a iza njih ostanu njihova djela, slika ili pjesma, zid, drvo,...uobičavamo reći: Nije otišao, ostao je među nama popunjavati siromaštvo naših duša. A za nekog živog za koga se ne zna da je živ, jer ga nigdje nema, jer ni s kim ništa ne dijeli, zna se reći: A zar je živ!?

Franjo je svojim bluzom ojačavao apsurdna sociološka stanja tranzicijske Hercegovine, posebice jaz između generacije koja je u muci i trudu radila i stvarala nešto iz ničeg, roditelji žuljevitih prsta koji crnče po zvizdanu i djeca koja spavaju do podne pa idu u Makarsku na kavu i kupanje. Tko nije čuo za ''Kravu Milavu''? Danas smo svjedoci velikog tehnološkog napretka i velikih ulaganja u infrastrukturu ali ni s kim se ne može usporediti Franino zalaganje za gradnju mostova među ljudima.

I na kraju, kao što pjesnik reče: ''Ti gitaro samo sviraj , navikle su tvoje žice, uvijek tako brzo prođe, kad se živi nemilice...''

Frano, thank you, o jeee!

Prijatelji iz Trebižata, Čapljine, Brotnja...

Trebizat.com