FOTO  Marin Čilić i Ivan Dodig posjetili OŠ Bijakovići koju su nekada i sami pohađali

Naime, iz tog svjetski  poznatog mjesta  Gospinih ukazanja   ponikla su dva velika hrvatska i svjetska tenisača, susjedi  Marin Čilić koji je 14.  i Ivan Dodig, 86. na ATP listi. Čilić i Dodig se ovih dana odmaraju u svom rodnom Međugorju. 

Iskoristili su prigodu i danas su ta dvojica vrhunskih tenisača odlučili zajedno posjetiti Osnovnu školu Bijakovići koju su i sami nekad pohađali. Njihov posjet učenicima i nastavnicima te škole pobudio je dosad neviđeno  zanimanje učenika, nastavnika te novinskih i elektronskih medija jer su Čilić i Dodig jučer svojoj nekadašnjoj školi donirati skupocjenu športsku opremu prisjetiti se dana svog pučkoškolskog obrazovanja.

Pri dolasku u školu tenisače su burnim pljeskom pozdravili učenici i djelatnici škole, a pozdravnim riječima obratio im se i ravnatelj Veselko Pehar. Dok su se učenici tiskali tko će biti bliže poznatim tenisačima i dobiti autograme, njihovi prvi učitelji Pero Marić i Ivanka Barać uručili su im posebna priznanja za promicanje športa i mjesta Međugorja u svijetu. Istodobno nastavnik Branko Ostojić uručio im je  posebne albume sa starim fotografijama, a Marinu Čiliću majicu s natpisom 8.c razreda u koji je išao. Učitelji su posebnim gostima pripremili i prekrasnu tortu kojom su se zajedno sladili.

Zahvaljujući se na darovima, Marin i Ivan su svojoj bivšoj školi donirali skupocjenu športsku opremu kojom će se koristiti učenici.

Zbog dosad neviđenog zanimanja medija za taj događaj jedva smo uspjeli doći do dvojice vrsnih tenisača i zamoliti ih za razgovor, na što su oni rado pristali.

Zašto ste se odlučili posjetiti OŠ Bijakovići i donirati joj športsku  skupu opremu?

Marin: Mi smo bili učenici ove škole pa smo se htjeli odužiti nastavnicima i učenicima, da na neki način opet  postanemo  dio ove škole te da osjetimo kako djeca za nas navijaju i unose se u naše teniske uspjehe i poraze. Kao što je nama ovaj susret drag mislim da je i djeci.

Ivan: Marin i ja smo imali veliku dužnost posjetiti ovu školu kako bismo se zahvalili djeci i pokazali im da mogu slijediti put sporta i kako bi se pronašla u nečem što vole i što žele raditi.

Kako se osjećate među učenicima škole koju ste nekada i sami pohađali?

Marin: Najviše su me pobudile uspomene na učitelje i nastavnike koji su mi predavali pa mi je doista drago što sam ovdje i što smo im na neki način uzvratili i pomogli. Mi smo kratko tu, a znamo da nas oni ne žele smetati. Vjerujem da ćemo u budućnosti imati više vremena za ovakve susrete.

Ivan: Ovo je predivan osjećaj, kako za nas tako i za učenike i nastavnike. Ipak smo nas dvojica išli u ovu školu u kojoj smo uvijek imali potporu nastavnika pa prije svega njima zahvaljujemo.

Dočekala vas je prekrasna torta, a  darovi?

Marin: To je znak koliko nas vole i koliko im je stalo do toga da dođemo kako bi nam pokazali da su nas podržavali na natjecanjima. Drago nam je što smo danas dio njihove radosti.

Ivan: Mogu reći da smo obojica doista iznenađeni dočekom. Zahvalio bih se svima, a tortom ćemo se zajedno sladiti.

Kakvi ste bili učenici?

Marin: Bili smo vrlo dobri, ali su nastavnici bili takvi da su nas činili odličnim.

Ivan: Bili smo odlični i završili smo odlično.

Što vam je iz ove škole ostalo u najljepšem, a što u najlošijem sjećanju?

Marin: Mislim da nema loših uspomena jer su se svi pobrinuli da iz ove škole odemo samo s pozitivnim stvarima, a najveća je što smo stekli jako dobro znanje i što smo stekli velika životna iskustva koja nam pomažu i danas.

Ivan:  Iako nam uvijek nije bilo drago biti u učionici, ipak smo sretni što smo uspješno završili školu pa je to najljepši osjećaj.

Kao vrhunski i svjetski poznati tenisači, možete li komentirati činjenicu da ova škola još nema športsku dvoranu iako je svega stotinjak metara udaljena od međugorskog svetišta Kraljice Mira – jednog od najpoznatijih marijanskih svetišta u svijetu?

Marin: To je vrlo bitna stvar koja se u budućnosti mora riješiti kako bi ova škola učenicima mogla pružiti normalan sportski početak, a to zaslužuje ovo poznato mjesto.

Ivan: Slažem se s Marinom i mislim da će se s vremenom naći ljudi dobre volje koji će podržati tu akciju, te da će ova škola dobiti športsku dvoranu.

U planu je gradnja nove zgrade za Osnovnu školu Bojakovići. Kanite li pomoći gradnju?

Marin: Naravno. Evo i s ovim malim gestama pokušavamo pomoći školi, mjestu i mjesnoj zajednici. Pomagat ćemo koliko mognemo.

Ivan:  Dakako da ćemo, ako budemo u mogućnosti, to uvijek i drage volje činiti. Nadam se da će biti mnogo ljudi dobre volje koji će također pomagati.

Što je bilo odlučujuće da se počnete baviti tenisom ?

Marin: Roditelji.

Ivan: Kod mene je odlučujuće bilo to što je postojao teniski teren zbog čega sam i zavolio taj sport. Uz to, odlučujuća je bila osobna želja i volja.

Što biste poručili mladima koji se žele baviti tenisom i biti uspješni u tom sportu?

Marin: Bilo koji sport i bilo koje zanimanje kojim se želite baviti, mora se shvatiti kao obveza i nešto u što ćeš davati 100 posto svojih mogućnosti. Ali sport je takav da uvijek iz tebe izvlači nabolje i daje ti neka životna iskustva. Moram priznati da svaki dan uživam što sam dio jednog takvog sporta.

Ivan: Svi momci i cure koji žele poći putem sporta za svaku su pohvalu. Takvu odluku moraju ozbiljno shvatiti, predati se u cijelosti te u lošim i dobrim trenucima trebaju vjerovati u sebe. Jedino tako uspjeh neće izostati.

 

Vas dvojica susjeda iz Međugorja, a obojica ste poznati hrvatski i svjetski tenisači. Je li to u povijesti još igdje zabilježeno ?

Marin: Vjerojatno u Splitu  i nekim većim gradovima, ali mislim da mi ni sami ne shvaćamo koliko je ovo značajan povijesni trenutak i veliki događaj za sve nas.

Ivan:  Kao što Marin kaže, to je stvarno povijesno velika stvar. Prije svega što iz Međugorja, tako malog mjesta, uz Marina i mene ima još super sportaša i reprezentativaca u drugim sportovima. To je dosita veliko čudo.

Kakav je osjećaj biti u samom vrhu svjetsko tenisa i igrati s najboljim tenisačima svijeta?

Marin: Taj osjećaj je jedinstven. Samim time što sam u svjetskom vrhu mogu predstavljati i sebe i svoje mjesto koje mi najviše znači. Tako na neki način uzvraćam svom mjestu i siguran sam da ću se jednoga dana ovdje vratiti.

Ivan: I za mene je velika stvar i divan osjećaj putovati svijetom i predstavljati prije svega svoje rodno Međugorje.

Je li vas promijenila slava koju imate?

Marin: Ne, nije, ostao sam isti.

Ivan: Kao što Marin kaže ostali smo isti momci, a za Marina, koji je postigao vrhunske rezultate,  istaknuo bih da je ostao isti i još skromniji nego prije. Uopće nema razloga da se umislimo i da se promijenimo.

Rijetko imate vremena za posjet svom rodnom Međugorju Što ovdje radite?  Imate li vremena za odmor i opuštanje?

Marin: Najviše želimo posjetiti svoju najbližu rodbinu koja nas uvijek podržava i rado očekuje. Družimo se s prijateljima i rodbinom, odlazimo na svete mise,  posjećujemo Majčino selo i druga mjesta.

Ivan: Prije svega posjećujemo rodbinu, a kad ima vremena i ljude koji nam nešto znače. Tu su i prijatelji s kojima se družimo.

A za djevojke?

Marin: Za to uvijek ima vremena jer je to u životu neizbježno.

Ivan:  Također mislim da mora ostati vremena i za to jer smo mladi.

Razmišljate li gradnju većeg teniskog centra u Međugorju?

Marin: Za sada ne. Možda ću o tome razmišljati u budućnosti.

Ivan: Isto tako, možda nekad.

Kakvi su vam planovi i ambicije u budućnosti?

Marin: Biti najbolji svjetski tenisač.

Ivan: U potpunosti se slažem s Marinom.

Marine, tvoj mlađi brat Mile također se bavi tenisom? Kavi su mu izgledi?

Marin: Nadam se da ćemo jednog dana zaigrati u paru na nekom velikom turniru.

Ivane, vaš brat Željko radi kao nastavnik tjelesne kulture u OŠ Bijakovići?

Ivan: Da, on odnedavno radi kao nastavnik, a  i trener je u TK Međugorje. Cijela je obitelj uključena u sport.

Imate li što dodati ili poručiti mještanima rodnog Međugorja, vašim navijačima i obožavateljima diljem Hercegovine?

Marin:  Ništa posebno. Obećavam samo mnogo bolje rezultate nego do sada.

Ivan: Trudit ćemo se da ih još više razveseljavamo, a vjerujem se da će biti puno toga dobroga u idućem razdoblju.

Evo što nam je Marinova učiteljica Ivanka Barać danas rekla  o svom bivšem učeniku:

- Bio je odličan učenik, kao dječak vrlo miran, savjestan, odgovoran i jako uzoran, a takav je ostao sve do sada. Volio je sport i već u prvom razredu u školu je dolazio sa svojom reketom. Učenici su mu se uvijek divili. Kad bi osvojio neku nagradu donosio ju je u školu i stavljao na stol, ali je to uvijek bilo nekako skromno i lijepo. Drago nam je što je danas došao u svoju bivšu školu i nadamo se da će opet dolaziti.

Mile PAVLOVIĆ/brotnjo.info