Dobrodošli na hercegovina.info! PRIJAVITE SE ili REGISTRIRAJTE

Ekskluzivno: Ispovijest Hrvata koji je radio za UDBU

Kajem se i kajat ću se do kraja svog života. Moje grijehe ne može ni sam papa okajat, i zbog svog boljitka druge sam ljude gurao u jamu.
Fotografija vijesti
Print Tekst
28.02.2013 u 13:25 BIH
Tagovi: UDBA, ispovijest
Nisam se godinama pošteno naspavao, te ovo jednostavno moram sa nekim podijeliti. Odlučio sam se za Vaš portal, jedan od rijetkih koji nije dvoličan i koji ima svoj pravac za razliku od drugih, i za razliku od mene samog.

Sve je počelo i suviše bezazleno. Nakon završene osnovne škole u svom selu došao sam u Mostar pohađati srednju školu. Veliki grad, puno stranaca i puno nepoznatog, i zbog toga sam se uglavnom držao svojih zemljaka i naših ljudi. U toj srednjoj školi nisam imao nekih problema jer sam bio dobar učenik, te sam kao takav upisao i fakultet.

I na fakultetu sam se držao naših ljudi, izlazili smo skupa,družili se,  znali smo tko smo i odakle smo. Na jednom od tih naših druženja neko je donio marihuanu, koju smo konzumirali uz alkoholna pića. Taj tulum se pretvorio u svojevrstan političli kružok, jer su se pričali vicevi protiv ondašnjeg sistema, a na kraju su se zapjevale i "zabranjenje" pjesme. To nije bilo prvi puta da smo pjevali te pjesme, i na taj događaj sam brzo i zaboravio. Nakon nekih mjesec dana dobio sam poziv u tadašnji SUP u Mostaru, u kome je pisalo da se radi o rutinskom sređivanju osobnih podataka. Ne sluteći što me čeka otišao sam tamo, i nakon malo čekanja uputili su me u neki ured u kojem je sjedio srenjovječni čovjek sa naočalama. Nakon par uobičajnih pitanja prešao je na stvar, pričajući mi da oni znaju za moje protudržavno djelovanje,kao i da konzumiram droge, i da za imaju dokaze . U trenu me je znoj oblio,ni u snu nisam mogao pomisliti da će mi se to desiti. Čovjek je tada rekao da imam dvije opcije. Radi za nas neke sitne posliće i nastavi živjeti kao do sada, ili će me optužiti za rušenje poredka države, kao i za uživanje droge.

Odmah sam pomislio na svoje roditelje koji su odvajali zadnju koru kruha od svojih usta da bi mene školovali. Svuda su se samnom dičili, i pokazivali susjedima moje odlične ocjene. Kada bi im tadašnja milicija rekla da sam drogeraš, to bi ih sasvim sigurno dotuklo, a i mene bi obilježilo do kraja života kao drogeraša. Naravno, to nema veze sa istinom, ali imali su tako uhodan aparat da su me za pola sata mogli optužiti i zatvoriti.

Odlučio sam raditi za njih, tada nekog izbora nisam ni imao. Ispočetka sam uglavnom pratio što ko priča i tko potiče pjevanje zabranjenih pjesama. Za svako prokazivanje nekoga bio sam nagrađen novčano, a na fakultetu se više nisam morao truditi jer su moji poslodavci  rekli da ne brinem za ispite i učenje. Puno je važnije to što nam pomažeš u otkrivanju neprijatelja, od nekog ispita i diplome, rekli su mi mnogo puta.

Došlo je vrijeme oženio sam se i dobio dijete. Niko nije znao za moj dvostruki život, pa ni moja supruga, niti ona to zna danas. U SUP-u sam dobio i kodno ime, a za njih sam počeo pratiti određene svećenike, kao i ljude koji su često u crkvi. Moji poslodavci su zahtjevali imena, a kada nisam imao što za reći izmišljao sam neke stvari za ljude kako bi zadovoljio svoje gazde. Da dobro ste čuli gazde, jer sam već tada postao rob zloglasne UDBE. Vremenom sam vidio da ljudi koje sam prokazivao ostaju bez posla, da im djeca loše prolaze u školi, da im se brakovi raspadaju i još puno toga.

Osim Mostara djelovao sam i u svom selu i okolici, i nakon nekog vremena u svima sam počeo viđati državne neprijatelje. Pratio sam kakav tisak čitaju, koje programe gledaju i za koje nogometne klubove navijaju. Posebno aktivan sam bio kada se u Međugorju pojavila gospa, jer su u tom vremenu moji nadređini bili najnervozniji i na svaki način su htjeli diskreditirati sve one koji su vjerovali u Gospu i išli u Međugorje. Jedan dobar period proveo sam u Međugorju prateći tko što priča i tko tamo dolazi. Sve te podatke sam uredno dostavljao u centralu, te sam i dalje za to svoje djelovanje dobijao nagrade.

Posao koji sam dobio (zahvaljujući UDBI) bio je samo paravan za moje špijunsko djelovanje koje je potrajalo sve do dolaska demokracije. Ljudi koji su me natjerali da uradim sve to zlo našim ljudima danas nisu ovdje ili nisu više živi, ali i danas osjećam njihov dah za leđima. Ni sam ne znam broj ljudi koje sam prokazao,  i ne mogu nikako naći opravdanje za svoj kukavičluk bez obzira što sam bio ucjenjen.

Sa strahom otvaram sve članke koji govore o suradnicima UDBE, jer se bojim da će u jednom od njih izaći i moje ime. Ne znam što bih ni kako bih, jer to sve me izjeda kao rak u metastazi. Najradije bih izašao u javnost i sve priznao, ali se bojim za svoju djecu koja bi bila obilježena kao djeca udbaša i špijuna. Čovjeka koji je mnoge nevine ostavio bez kruha, a neke čak odveo i u zatvor. Neka mi svi oni oproste, premda znam da oprosta nema. Nije mi alibi ni to što je i mene neko prokazao na isti način kao što sam ja mnoge, i ovo sam jednostavno morao napisati da bar olakšam svoju dušu.

Na kraju zahvaljujem najboljem portalu na ovim prostorima i puno šire Hercegovini.info što je objavila moju sramotnu ispovijest.

hercegovina.info